Bez prava na sjećanje

Piše: Dr. sc. Dragan Markovina

I, kako to obično biva, krug se, konačno, zatvorio. Ono što je započeo srpski nacionalizam, okupacijom istočnog dijela grada, brutalnim smaknućima civila i iscrpljujućim granatiranjem zapadnog dijela grada, a nastavio hrvatski nacionalizam, otvaranjem logora na stadionu, Heliodromu i Dretelju, te progonom stanovništva, ovih dana je naumio zaključiti i bošnjački nacionalizam. I to sasvim u skladu s vremenom, skupljanjem peticija i političkim agitiranjem za nešto što se, ogoljeno od svih dimnih zavjesa manje ili više vješte retorike, zove getoizacija i konačna smrt Mostara kao jedinstvenog i normalnog grada.

Čovjek se, prateći ovu koordiniranu akciju najveće nacionalne stranke, vjerskih vođa i tobože nezavisnih građanskih udruženja mora upitati, je li se onomad na Bulevaru branila ideja grada i antifašizma ili se, pak branio, teritorij koji bi imao ekskluzivno pripasti jednom narodu?

Jer, ako se radi o ovom posljednjem, u što nakon ovakvih zahtjeva nema razloga sumnjati, postavlja se logično pitanje u čemu je onda razlika izmedju politike Franje Tuđmana i ovoga što sada gledamo, izuzev u metodi, uzrokovanoj nedostatkom vojne moći onda i promijenjenim mirnodopskim okolnostima danas?

Ili, da pitanje postavimo do kraja otvoreno: Ako se možemo složiti da je potpuno amoralno i žalosno da se kao posljedica ratnih zločina zapadni dio grada smatra hrvatskim, po čemu je manje zlo smatrati istočni dio grada bošnjačkim, kada je to, također, posljedica ratnih zbivanja i novonastalih okolnosti? Izvodeći dalje ovo pitanje, znači li to da se ponovnim formiranjem ratnih općina bilo koji Mostarac koji se ne osjeća Bošnjakom na tom teritoriju ima osjećati gradaninom drugog reda, te smatraju li zagovaratelji te ideje da je posve prirodno da se na isti način bilo koji Mostarac koji se ne osjeća Hrvatom smatra građaninom drugog reda u zapadnom dijelu grada? Ili bi se protiv toga trebalo boriti?

U konačnici, kad bi se npr. to i provelo, postavlja se pitanje čemu onda Bosna i Hercegovina, kad se čak i političke elite naroda koji se smatra čuvarom te zemlje, žele fizički i pravno odvojiti u geto. I to u središtu Hercegovine, u drugom gradu u državi. Samo zato jer ih trenutačno u gradu ima nešto manje od Hrvata. Na kraju krajeva, ako je krajnji cilj politika krvi i tla, koja je naravno izvorište svakog fašizma, u čemu je onda problem da se na istim osnovama formira i treći entitet?
Samo su nam riječi još ostale. Nama, prognanim iz vlastitog svijeta i vlastitog grada.
Bezdomnicima i apatridima, egzilantima i unutrašnjim emigrantima. Onima kojima je poruka poslana još u najavi rata, višestrukim miniranjem Partizanskog groblja.

No, još smo tu. Barem da zapišemo i zauvijek zapamtimo tko je dovršio zločinački nacionalistički projekt uništenja i podjele jednog grada. Jer, svaki nacionalizam je isti. Jadan, neobrazovan i zaostao, othranjen na imaginarnom strahu i ogromnoj količini perfidno plasiranih parola, prepunih laži, mitova i predrasuda. I svaki završi isto, uvijek na štetu naroda, u čije se ime zaklinje. Osuditi vlastiti narod na život u getu poluotvorenog tipa i uz to takvu ideju predstaviti kao pobjedu, u rangu je najodvratnijih propagandnih trikova u povijesti čovječanstva.

U Mostaru, kao i svugdje na svijetu, postoje samo dvije vrste ljudi. Mi, građani željni novoga, drugog i drukčijeg, znanja i prožimanja. I oni, jadni, zatucani, intelektualno potkapacitirani i opasni za sve druge i za same sebe.

Grad podijeljen na ideji krvi i tla i etnički jasno markiran nije grad, već dvostruka, nikome bitna kasaba.

Mostar je nekoć bio grad.

A u gradu ne žive nacije, nego građani.