Starimo. A bajke idu uz nas…


ZA SVE SU KRIVA DJETINJSTVA NAŠA

 
(na slici: Provalije, na Bregavi u Stocu)

.
.
.
.
Izrasli smo sami kao biljke.

I sada smo postali istraživači

zapuštenih predjela mašte

nenavikli na poslušnost zlu.

 

Iznikli smo pokraj drumova

i s nama zajedno rastao je strah naš

od divljih kopita koja će nas pregaziti

i od kamena međašnih koji će razdvojiti našu mladost.

 

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.

Dva netaknuta oka. I srce u kojem se nije zaustavio jauk.

 

Svijet je u nas ulazio neskladno

 i ranjavao naša čela zveketom svojih ubojitih istina

 i bukom zvijezda zakašnjelih.

 

Starimo. A bajke idu uz nas

kao stado za ognjen u daljini.

I pjesme su nam takve kao i mi

oteščale i tužne.

 

 (Vesna Parun)

 

Komentariši