Od Dretelja do švedskog dvora
(tekst preuzet sa: bosanskaposta.no)
Jedan običan junski dan u Stockholmu. Sunčan, za razliku od većine ove godine. Sjedim u kaféu Indire Škaljo Alikalfić, koji se, nećete vjerovati, nalazi u samom Kraljevom dvoru. Tačno u 17 sati zatvaraju se dvorske kapije za posjetioce i turiste. Ali za mene, Indirinog gosta tog dana, vrata su bila otvorena.
Kafé se nalazi u sred unutrašnjeg dvorskog dvorišta. Radni dan je gotov i dvorski zaposlenici odlaze kući. Među njima je i princ Karl-Philip, za kojeg je, takođe, radni dan gotov. Sjeda u svoje auto i u prolazu maše Indiri. Kralj i kraljica tog dana nisu bili tu, pa ih ja nisam vidjela. Ali, Indira ih viđa redovno. I, nikad ne izostaju pozdravi.
Tako je to već četiri godine. Svakog 6. juna, na Nacionalni dan Švedske, svečano se otvaraju kapije Dvora za posjetioce, a to istovremeno označava i početak sezone za Indirinu kafeteriju. Sezona ne traje dugo, samo 10 sedmica, ali je za Indiru veoma važna.
– Nije ovdje velika zarada, jer moji gosti su samo oni koji uđu u Dvor, a to znači oni koji plate ulaznicu. Puno je više posjetilaca i turista vani, oko Dvora, ali za mene je mogućnost da imam kafeteriju ovdje, u samoj unutrašnjosti, velika čast i velika odgovornost. Niko drugi ovdje nije imao ništa slično 40 godina. I, onda sam ja ušla prije četiri godine i, evo, svakog ljeta sam tu.
Ovo nije jedina kafeteria koju Indira ima. Njen prvi i najvažniji lokal je Schwiezerkonditori u Gamla stanu, u neposrednoj blizini Riksdaga. Tu se Indirin san o nečem ”privatnom” i ostvario. Ovdje je uvijek živo, vrvi od gostiju, turista i poznatih lica. Najčešće iz političkog života, s obzirom da je Parlament u blizini. Ovdje su se mogli sresti Gudrun Schyman, Göran Persson, Gunilla Carlsson, Elisabeth Tarras-Wahlberg…
– Ja sam počela raditi ovdje prije 15-tak godina. Vlasnik je Portugalac Antonio, koji je kasnije, kad je vidio kako ja radim, sam predložio da preuzmem posao od njega i – mi smo se lako dogovorili. Tako ja već šest godina vodim ovu kafeteriju, a pored nje sam zakupila još jednu u Ulriksdals slott u Solni, koji pripada Kraljevskoj kući. Tu kafeteriju danas vodi moj brat Omer, jer ja, jednostavno, ne mogu da stignem na tri strane.
Kafé se nalazi u sred unutrašnjeg dvorskog dvorišta. Radni dan je gotov i dvorski zaposlenici odlaze kući. Među njima je i princ Karl-Philip, za kojeg je, takođe, radni dan gotov. Sjeda u svoje auto i u prolazu maše Indiri. Kralj i kraljica tog dana nisu bili tu, pa ih ja nisam vidjela. Ali, Indira ih viđa redovno. I, nikad ne izostaju pozdravi.
Tako je to već četiri godine. Svakog 6. juna, na Nacionalni dan Švedske, svečano se otvaraju kapije Dvora za posjetioce, a to istovremeno označava i početak sezone za Indirinu kafeteriju. Sezona ne traje dugo, samo 10 sedmica, ali je za Indiru veoma važna.
– Nije ovdje velika zarada, jer moji gosti su samo oni koji uđu u Dvor, a to znači oni koji plate ulaznicu. Puno je više posjetilaca i turista vani, oko Dvora, ali za mene je mogućnost da imam kafeteriju ovdje, u samoj unutrašnjosti, velika čast i velika odgovornost. Niko drugi ovdje nije imao ništa slično 40 godina. I, onda sam ja ušla prije četiri godine i, evo, svakog ljeta sam tu.
Ovo nije jedina kafeteria koju Indira ima. Njen prvi i najvažniji lokal je Schwiezerkonditori u Gamla stanu, u neposrednoj blizini Riksdaga. Tu se Indirin san o nečem ”privatnom” i ostvario. Ovdje je uvijek živo, vrvi od gostiju, turista i poznatih lica. Najčešće iz političkog života, s obzirom da je Parlament u blizini. Ovdje su se mogli sresti Gudrun Schyman, Göran Persson, Gunilla Carlsson, Elisabeth Tarras-Wahlberg…
– Ja sam počela raditi ovdje prije 15-tak godina. Vlasnik je Portugalac Antonio, koji je kasnije, kad je vidio kako ja radim, sam predložio da preuzmem posao od njega i – mi smo se lako dogovorili. Tako ja već šest godina vodim ovu kafeteriju, a pored nje sam zakupila još jednu u Ulriksdals slott u Solni, koji pripada Kraljevskoj kući. Tu kafeteriju danas vodi moj brat Omer, jer ja, jednostavno, ne mogu da stignem na tri strane.
Jedan običan junski dan u Stockholmu. Sunčan, za razliku od većine ove godine. Sjedim u kaféu Indire Škaljo Alikalfić, koji se, nećete vjerovati, nalazi u samom Kraljevom dvoru. Tačno u 17 sati zatvaraju se dvorske kapije za posjetioce i turiste. Ali za mene, Indirinog gosta tog dana, vrata su bila otvorena.
Kafé se nalazi u sred unutrašnjeg dvorskog dvorišta. Radni dan je gotov i dvorski zaposlenici odlaze kući. Među njima je i princ Karl-Philip, za kojeg je, takođe, radni dan gotov. Sjeda u svoje auto i u prolazu maše Indiri. Kralj i kraljica tog dana nisu bili tu, pa ih ja nisam vidjela. Ali, Indira ih viđa redovno. I, nikad ne izostaju pozdravi.
Tako je to već četiri godine. Svakog 6. juna, na Nacionalni dan Švedske, svečano se otvaraju kapije Dvora za posjetioce, a to istovremeno označava i početak sezone za Indirinu kafeteriju. Sezona ne traje dugo, samo 10 sedmica, ali je za Indiru veoma važna.
– Nije ovdje velika zarada, jer moji gosti su samo oni koji uđu u Dvor, a to znači oni koji plate ulaznicu. Puno je više posjetilaca i turista vani, oko Dvora, ali za mene je mogućnost da imam kafeteriju ovdje, u samoj unutrašnjosti, velika čast i velika odgovornost. Niko drugi ovdje nije imao ništa slično 40 godina. I, onda sam ja ušla prije četiri godine i, evo, svakog ljeta sam tu.
Ovo nije jedina kafeteria koju Indira ima. Njen prvi i najvažniji lokal je Schwiezerkonditori u Gamla stanu, u neposrednoj blizini Riksdaga. Tu se Indirin san o nečem ”privatnom” i ostvario. Ovdje je uvijek živo, vrvi od gostiju, turista i poznatih lica. Najčešće iz političkog života, s obzirom da je Parlament u blizini. Ovdje su se mogli sresti Gudrun Schyman, Göran Persson, Gunilla Carlsson, Elisabeth Tarras-Wahlberg…
– Ja sam počela raditi ovdje prije 15-tak godina. Vlasnik je Portugalac Antonio, koji je kasnije, kad je vidio kako ja radim, sam predložio da preuzmem posao od njega i – mi smo se lako dogovorili. Tako ja već šest godina vodim ovu kafeteriju, a pored nje sam zakupila još jednu u Ulriksdals slott u Solni, koji pripada Kraljevskoj kući. Tu kafeteriju danas vodi moj brat Omer, jer ja, jednostavno, ne mogu da stignem na tri strane.
Kafé se nalazi u sred unutrašnjeg dvorskog dvorišta. Radni dan je gotov i dvorski zaposlenici odlaze kući. Među njima je i princ Karl-Philip, za kojeg je, takođe, radni dan gotov. Sjeda u svoje auto i u prolazu maše Indiri. Kralj i kraljica tog dana nisu bili tu, pa ih ja nisam vidjela. Ali, Indira ih viđa redovno. I, nikad ne izostaju pozdravi.
Tako je to već četiri godine. Svakog 6. juna, na Nacionalni dan Švedske, svečano se otvaraju kapije Dvora za posjetioce, a to istovremeno označava i početak sezone za Indirinu kafeteriju. Sezona ne traje dugo, samo 10 sedmica, ali je za Indiru veoma važna.
– Nije ovdje velika zarada, jer moji gosti su samo oni koji uđu u Dvor, a to znači oni koji plate ulaznicu. Puno je više posjetilaca i turista vani, oko Dvora, ali za mene je mogućnost da imam kafeteriju ovdje, u samoj unutrašnjosti, velika čast i velika odgovornost. Niko drugi ovdje nije imao ništa slično 40 godina. I, onda sam ja ušla prije četiri godine i, evo, svakog ljeta sam tu.
Ovo nije jedina kafeteria koju Indira ima. Njen prvi i najvažniji lokal je Schwiezerkonditori u Gamla stanu, u neposrednoj blizini Riksdaga. Tu se Indirin san o nečem ”privatnom” i ostvario. Ovdje je uvijek živo, vrvi od gostiju, turista i poznatih lica. Najčešće iz političkog života, s obzirom da je Parlament u blizini. Ovdje su se mogli sresti Gudrun Schyman, Göran Persson, Gunilla Carlsson, Elisabeth Tarras-Wahlberg…
– Ja sam počela raditi ovdje prije 15-tak godina. Vlasnik je Portugalac Antonio, koji je kasnije, kad je vidio kako ja radim, sam predložio da preuzmem posao od njega i – mi smo se lako dogovorili. Tako ja već šest godina vodim ovu kafeteriju, a pored nje sam zakupila još jednu u Ulriksdals slott u Solni, koji pripada Kraljevskoj kući. Tu kafeteriju danas vodi moj brat Omer, jer ja, jednostavno, ne mogu da stignem na tri strane.
Međutim, tužilac nije pokazivao interes za podizanje nove optužnice protiv Arklöva pred švedskim sudom. On nije imao svjedoke za to, uprkos što je 17 ljudi svjedočilo protiv Arklöva pred bosanskim sudom.
Indira je, zajedno sa jednim švedskim advokatom i jednim novinarom pribavila adrese tih svjedoka. To je bilo dovoljno da se podigne optužnica i novi sudski proces je počeo. U međuvremenu je Arklöv ubio dva švedska policajca. Indira je bila na jednom od posljednjih sudskih pretresa u povodu ubistava u Malexandru. Htjela ga je pogledati u oči.
– Da su ga na vrijeme optuzili za zločine u Bosni i Hercegovina, ovi zločini u Svedskoj se ne bi dogodili, kaže Indira.
Švedski mediji su pokazali veliki interes za slučaj Arklöv, pa je tako i Mustafa postao tema o kojoj se puno pisalo. Nakon jednog intervjua kojeg je novinar Maciej Zaremba objavio u Dagens Nyheteru, Mustafa je dobio dozvolu da trajno ostane u Švedskoj. Sa svojom familijom. Bio je to početak jednog novog života. Mirnog i sugurnog. Ali, rane nisu zacjeljene…
Danas je porodica Škaljo poznata po svom humanitarnom djelovanju. Osnovali su fondaciju ”Naša djeca” (Våra barn) i uz pomoć mnogobrojnih prijatelja, i švedskih i bosanskih, pomažu djeci bez roditelja u dječijim domovima širom Bosne i Hercegovine. Počeli su u Mostaru, a kasnije su stigli do Fojnice, Pazarića, Sarajeva…
Indira je, zajedno sa jednim švedskim advokatom i jednim novinarom pribavila adrese tih svjedoka. To je bilo dovoljno da se podigne optužnica i novi sudski proces je počeo. U međuvremenu je Arklöv ubio dva švedska policajca. Indira je bila na jednom od posljednjih sudskih pretresa u povodu ubistava u Malexandru. Htjela ga je pogledati u oči.
– Da su ga na vrijeme optuzili za zločine u Bosni i Hercegovina, ovi zločini u Svedskoj se ne bi dogodili, kaže Indira.
Švedski mediji su pokazali veliki interes za slučaj Arklöv, pa je tako i Mustafa postao tema o kojoj se puno pisalo. Nakon jednog intervjua kojeg je novinar Maciej Zaremba objavio u Dagens Nyheteru, Mustafa je dobio dozvolu da trajno ostane u Švedskoj. Sa svojom familijom. Bio je to početak jednog novog života. Mirnog i sugurnog. Ali, rane nisu zacjeljene…
Danas je porodica Škaljo poznata po svom humanitarnom djelovanju. Osnovali su fondaciju ”Naša djeca” (Våra barn) i uz pomoć mnogobrojnih prijatelja, i švedskih i bosanskih, pomažu djeci bez roditelja u dječijim domovima širom Bosne i Hercegovine. Počeli su u Mostaru, a kasnije su stigli do Fojnice, Pazarića, Sarajeva…
-To je nešto što me ispunjava i čini sretnom. Dječiji osmjeh i dječija sreća su najljepša nagrada za sve. I melem na naše rane, kaže Indira.
