Paradajz je nakon dolaska iz Amerike vrlo brzo osvojio Evropu. Dok ga je Mediteran prihvatio vrlo brzo i uvrstio u jelovnik, Englezi su dugo vremena bili skeptični prema paradajizu, duboko uvjereni da je otrovan. Tek polovinom 19. vijeka, počeli su ga upotrebljavati, kad su se njihovi doseljenici u Ameriku uvjerili da je paradajz za jelo.

Na Mediteranu se paradajz toliko uvukao u jelovnik da je danas teško zamisliti kakva bi bila italijanska ili španska kuhinja da nije stigao paradajz. To povrće iz novog svijeta uklopilo se u stara, već dobro poznata jela i dalo im onaj završni šmek, po kome se mediteranska kuhinja i prepoznje. Danas je nezamisliva tjestenina bez dodatka paradajza, u bilo kom obliku.

Postavlja se logično pitanje: šta je paradajz, voće ili povrće?

Inače, nije lako dati ni definiciju: šta je voće, a šta povrće. Povrće raste u vrtu, a voće u voćnjaku. Voće raste na stabljikama drveta, a povrće može biti i list, i korijen, i stabljika, i plod. Ovkva podjela je sasvim logična, isto kao i presuda, koju je Vrhovni sud SAD donio 1887. godine.

Paradajz je te godine stigao pred najviši sud u Americi, jer se jedan uvoznik žalio sudu, kako bi izbjegao plaćanje carine za uvoz paradajza. U to vrijeme, voće je bilo oslobođeno plaćanja carine. Sudski postupak se otegao, sa instance na istancu, sve do Vrhovnog suda. Sud je provjerio sve botaničke i lingvističke posljedice bilo kakve odluke i zaključio: paradajz je povrće.

U obrazloženju presude stajalo je: „Jede se kao supa i nakon supe, sa ribom i sa mesom, kao vrlo bitan dio obroka, a ne kao voće, koje se, kao što je poznato, jede nakon jela, kao desert“.

Zbog toga, 4. frebruar 1887. godine ostaje upisan kao vrlo važan datum za ovo povrće.

Smail Špago