šiš…jedna skoro zaboravljena stvar u modernim domaćinstvima, pogotovo u ovo moderno vrijeme automata za kafu, kojekakvih latte machiatto ili ness kaffee…Imalo ga je svako domaćinstvo, bez obzira jesu li stanovali u svojoj kući ili u stanu. U dvorištu je bilo određeno mjesto, gdje bi se za fina vremena podložila vatrica i onda počeo okretati šiš. Moralo se povremeno povirivati na ova mala vratanca da se kafa ne bi prepržila, a kad jedna tura bude gotova, istresala bi se na papirnu podlogu, najčešće papir od vreće za brašno, da se ohladi, a u šiš bi se stavljala druga tura i sve tako dok se ne poprži kilo ili dva sirove, zavisno od toga koliko bi se kupilo. U stanu bi se kafa u šišu pržila na vatrenom šporetu ili fijakeru, tako što bi se skinula ona kola iznad ložišta i polako okretao šiš i po istoj proceduri provjeravao kvalitet prženja. Kad bi kafa bila sva popržena, samljela bi se prva tura za probu, i onda bi se davala ocjena majstoru, kako je ispržio kafu. Kafa se razlikovala i po porijeklu.Dugo vremena kod nas se mogla se kupiti ili arapska, kafa, takozvana arabika, ili brazilske kafe, od kojih je minas po opštoj procjeni bio najbolji, a bilo je još i drugih vrsta kafe. Kafa pod nazivom parana nije bila popularna, imala je malo drugačiji okus, a bila je imalo jeftinija od minasa. Kad bi se stiglo u goste i napravila kafa, ako bi imala imalo drugačiji ukus, slijedilo je pitanje: da nije parana, a onda bi se domaćica pravdala da je sigurno bilo nešto do šiša i da je kafa prava minas, jer ne daj bože, gdje bi ona kupovala jeftiniju kafu za goste.
(foto:smajorizvanbegović)