"60 godina mature, on je udovac, ona udovica. Znaju se godinama, od školskih dana. Redovno prisustvuju godišnjicama. Ovu 60. godišnjicu svog odjeljenja obilježavaju u prisustvu dvoje školskih vršnjaka koji su takođe ostali bez bračnih partnera. Veče je bilo izuzetno, njihovo raspoloženje izvanredno. Udovac joj je često upućivao poglede divljenja, ona bi mu, smiješeći se, uzvraćala. Konačno je prikupio hrabrost i upitao je:
– "Hoćeš li da se udaš za mene?
Poslije nekoliko sekundi pažljivog razmišljanja, odgovorila je:
– Da, da, hoću!
Veče se za udovca završilo izuzetno lijepo. Međutim, sljedećeg jutra bio je u nevolji. Da li je rekla "Da" ili "Ne"? Nije bio u stanju da se sjeti. Pokušavao je, ali bez uspjeha. Prisjećao se kompletnog razgovora prethodne večeri, ali njegovo sjećanje je bilo kao izbrisano. Sjetio se pitanja koje je postavio, ali nije uspio da se sjeti njenog odgovora. Sa zebnjom i nemirom je pozvao telefonom. Objasnio joj je da ga memorija ne služi više kao prije. Potom je prepričao prethodno veče. Pošto se malo ohrabrio upitao je:
– "Kada sam te pitao da li bi se udala za mene, da li si rekla "Da" ili "Ne""?
– Oh, ne budi luckast, rekla sam ‘Da, naravno da hoću.’ I mislila sam to sasvim iskreno.’
Udovac je bio presrećan. Osjetio je da mu se puls ubrzava. Potom je dodala:
– ‘Tako sam srećna što si zvao jer nisam mogla da se sjetim ko me je to pitao!"
60 godina mature
