Priča o jednoj mladosti

Priča o jednoj mladosti

 

Autor: Emir Dumpor

 

Tekst je objavljen na facebook/Partizansko Spomen Groblje Mostar – Help to preserve…

 

Ovo bi trebala biti još jedna uobičajena priča iz grada-raskrsnice i grada-spoja kultura i civilizacija, grada šarmantnih različitosti i antipatičnih sličnosti. Mjesta, koje kroz vremena bijaše i ostade čuveno po nemilosrdnom uništavanju života i svega onoga što se iz života i kroz živote stvara. Podneblja pod kojim se mladost gubila redovno, jeftino i uzaludno, zbog nekih viših egzistencijalnih ciljeva. Ovo je spomenarska razglednica mučki prekinutoj mladosti, ubijenoj u skladu sa drevnim tradicijama i običajima prostora opisanog u uvodu. Sjećanje na mladost koja se nesebično žrtvovala za neku bolju i svjetliju budućnost sljedećih naraštaja, ne snijući tada ni u najgoroj noćnoj mori, da će upravo ti nasljednici okusiti istu gorčinu otrova onih kojima su se oni odupirali i suprotstavljali.

 

Sinteza romantike i okrutnog rata gorak je koktel života i smrti. Spomenik takvom raritetnom spoju nestanka i nastanka bilo je, i za mnoge ostalo, groblje slobodoljubivih antifašista, partizana i partizanki, u najvećem gradu na rijeci Neretvi, Mostaru.

 U naručju Bijelog Brijega, iz kamenih cvijetova okruženim zidinama tvrdog i nesalomivog hercegovačkog kamena, širio se nekad davno miris čežnje i želje za slobodom koju nikad nisu dočekali. Iz tih cvijetova što posijaše polen slobode za sve naredne generacije, širio se opojni miris vedrine na sve strane grada, bez obzira da li je bio nošen jugovinom ili sjevercem.

 U tim vremenima nisu postojali zapadni i istočni vjetrovi. Kad bi taj blagi povjetarac preko kamenog cvijetnjaka grada sišao do mostarskih ulica, sokaka i avlija, nosio je sa sobom miris slobode i vedrine. Uvijek je svojim šumom bio tolerantan prema ostalim zvucima na koje je usput nailazio, jer u svom pohodu nije prigušivao zvona crkava i katedrala, niti ezane sa munara. Dopunjavao je harmoniju svih tih raznolikih zvukova, rijetko slušanu bilo gdje drugo u svijetu.

 

Veličanstveno je bilo osjetiti takvu vrstu mirisa, a bajno bilo uživati u takvim zvučnim rapsodijama. Osjećala se bujnost života u pravom smislu riječi. Nedaleko od kamenog spomenika slobode za koju su se prolie rijeke krvi, prolijevale su se kasnije kapljice znoja lokalnih rekreativaca po Trim stazi. Dole malo niže, kod velikog okruglog bazena, padali su i prvi, nezaboravni poljupci…

 Padali su u neposrednoj blizini, također, golovi. Tresle su se mreže na stadionu pod Bijelim Brijegom, tamo gdje je često padala "velika četvorka" bivšeg jugoslavenskog fudbala, padali su i veliki evropski klubovi poput Derby County-a i Borussije iz Dortmunda.

 Padalo je dosta toga, a vremenom smo, nažalost, pali i mi sami. Iz generacija u generacije, opijeni i zasićeni podarenom slobodom za koju su se izborili oni prije nas, postadosmo prezasićeni. U suprotnosti sa ovjekovječenom kamenom florom nekih drugih svjetskih vrtova i parkova, nalik našem mostarskom, ostavili smo cvijetove da venu i uvenu, nestanu u korovu neke "nove slobode".

 

Prije nego što je tužni cvijetnjak potpuno ostavljen, zapušten i prepušten zaboravu, generacije koje su se zaklinjale da će ga čuvati i njegovati, odbile su prepoznati njegov značaj i poruku. Zbog toga je visoka cijena još jedanput plaćena. Posljednjoj, našoj mladosti, iz sada vec davnih ‘80-tih godina, koje su obilovale mladalačkim revoltom i protestima savremenog anarhizma, ideje mučenika ispod kamenih cvjetova postajale su retrogradne. Dolazile su u sukob sa talasima modernizma koji su sve više zapljuskivali žarkim suncem obasjani grad. Povučeni talasima oseke, na obali našeg ostrvceta, gdje smo sve do tada udisali mirise slane i teškom mukom izvojevane pjenušave slobode, skriveni u hladu borova, zaštićeni od žarkog sunca koje je istovremeno izazivalo devastirajuće požare svuda oko nas, od Budimpešte preko Praga do Krakova. Zaboravljali smo na buntovništvo naših vrijednih gorana koji ne preživješe najveći požar svih vremena u istoriji ljudskog roda.

 Bila je to sloboda za sve one koji nisu razdvajali, niti bili razdvajani, po imenima. Sloboda svih oslobođenih od fobija i mržnje. Dijelilo se dobro i zlo, živjelo se i umiralo zajedno. U talasu suludog modernizma koji je u svojoj stihiji od jednog modernog i impozantnog groblja spomenika napravio baruštinu i poligon za snimanje horor filmova, sloboda je trampljena za aveti i sablasti iz prošlosti!

Vremenom se cijeli grad postepeno pretvorio u veliko groblje uspomena i sjećanja. Postao je grad-teatar u kojem je na sceni simpatični, zakrpama odjeveni, uplakani klaun sa osmjehom na licu. Predstava koju zabrinutih lica posmatra samo još malobrojna publika. Grad u kojem se pored sporadičnih turističkih atrakcija mogu pronaći samo još vlastita i tuđa sjećanja. Sjećanja, koja iz godine u godinu sve više blijede. Grad je, u potrazi za samim sobom, pretvoren u novu kamenu baštu, u kojoj cvijeće vene pokraj zapuštenog kamenog cvijetnjaka poklonjenog jednoj davnoj mladosti. Herojskoj mladosti, čija imena su ispisana po kamenim cvjetovima, nastradaloj zato što nije ubijala, već je bila ubijana: vješanjima, streljanjima, padajući u očajničkim borbama, košena od metaka i gelera monstrumske ratne mašinerije protiv koje se u to vrijeme borio cijeli slobodoljubni svijet. Nisu bili ubice. Borili su se protiv takvih, protiv mnogo jačeg i brojnijeg neprijatelja, svirepih i masovnih ubica i protagonista nehumanih ideologija. Neofašizmom indoktrinirane pristalice bivših kolaboratora nastoje danas da zamjene ulogu zločinca i žrtve. Mladost, koja je branila svoje gole živote i svoju zemlju u vihorima 2. svjetskog rata, nije nikako mogla biti zločinački pokret. Kada su mogli počiniti te zločine, ako se dobro zna da su skoro svi oni pogubljeni u prvim godinama rata? Krivi su, vjerovatno, samo zato što su se borili za očuvanje ljudskog dostojanstva, što nisu dopustili da budu deportovani u zloglasne nacifašističke koncentracione logore, u kojima je svirepo pogubljeno na hiljade ljudi. Krivi su, jer se nisu borili na strani opakog tuđina i zavojevača, kao topovsko meso u paklu Staljingrada i ostalih tuđinskih ratnih frontova. Ne, krivi su samo zato što nisu pristali da budu povampireni fašisti!

 

Spomenik poubijanoj mostarskoj mladosti iz 2. svjetskog rata nije bio spomenik marksističkoj ideologiji kao glavnom pokretaču propale svjetske revolucije. To je prvenstveno bio spomenik pravednoj borbi i pobjedi nad najvećim zlom koje je ikada zadesilo čovječanstvo. Moraju to naučiti i neki novi Mostarci i Mostarke, koji se pohlepno hrane propagandom kvaziprosvjetitelja i turbosijača mržnje, njegujući antipatije prema jednom od najznačajnijih spomenika antifašističke borbe u 2. svjetskom ratu. Novi Mostarci i Mostarke odbijaju da saznaju ono što stari Mostarci i Mostarke vrlo dobro znaju, a malobrojni među njima pod pritiskom se pretvaraju da su zaboravili. Veliki spomenik antifašističkoj borbi u gradu Mostaru dio je i njihove prošlosti. Prošlosti zbog koje bi trebali biti ponosni. Prošlosti, koja se jednostavno ne može izbrisati bez obzira na sve dosadašnje i buduće pokušaje. Knjige su se prestale spaljivati na lomačama, jer oni koji su primjenjivali takve metode ideološke borbe na kraju su se i sami morali spaliti.

 

Mostar, koji pamti svoju prošlost najbolje, da može govoriti rekao bi svima da bez usamljenih i korovom obraslih kamenih cvjetova na svom Partizanskom groblju ne bi bilo ni njega, onakvog kakvog ga se većina Mostaraca i Mostarki sa sjetom i nostalgijom prisjeća. Takav Mostar opet bi morao biti u interesu svih onih koji ga vide u budućnosti kao poželjno i perspektivno mjesto za život. Da nije bilo mladosti koja mu je podarila svoje kamene cvijetove, ne bi vjerovatno bilo ni onakvog grada koji je svima ostao u sjećanju. Ne bi bilo ni njegovih ljudi, onakvih kakvi jesu i kakvi su oduvijek bili. Prkosnih i ponosnih…

 

 

(Posvećeno svim prošlim, sadašnjim i budućim mladostima Mostara)

Komentariši