Vile & groblja
| Podizanje zidina |
| Trimuša, granica između svjetova |
| Svako vrijeme ima svoje spomenike. Uglavnom onakve kakve zaslužuju i ljudi i okolnosti, koje su svojim djelovanjem ti isti ljudi stvorili. |
|
Autor: Marko Tomaš Osvanula je nedavno u BH medijima fotografija vile koju je za sebe dao izgraditi Dragan Čović, predsjednik HDZ – a BiH. Javnost, ili ono što u Bosni i Hercegovini, često je precjenjujući, nazivamo javnošću, ostala je šokirana tim bahatim graditeljskim pothvatom jednog od najmoćnijih ljudi u zemlji. Čovjek je to koji je, između ostalog, svoju moć gradio, a poduzetničku sposobnost dokazao, uništavajući neke od prijeratnih gospodarskih giganata kao što je mostarski SOKO. NIGDJE NIKOG NEMAM No, čuđenju mjesta nema. Pred očima nam, naprosto, niču istinski rezultati rata, odnosno onoga za što je običan svijet krvavio gaće po mnogoj vukojebini u ovoj zemlji punoj vukojebina. Novi dom Draga Čovića samo je jedan u nizu spomenika vremenu u kojem živimo i ratu kakav se vodio. Svi su hrvatski nacionalni interesi ugrađeni u zidine tvrđave feudalca Čovića, baš svi, ta je kuća, zapravo, istinski kamen temeljac trećeg entiteta, dvorac iz kojeg Čova i ekipa imaju namjeru vladati još dugi niz predugih i teških godina. Znakovito je to da je doktor Dragan, svoje armirane dvore gradio dok su glumci Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru svoje predstave radili u mraku, jer računi za isporuku električne energije nisu bili podmireni. Nije hrvatskom, niti bilo kojem drugom narodu u ovoj zemlji, da se razumijemo, potrebna katedrala duha. Čović i co. nemaju namjeru nacionalne interese braniti i graditi proizvodnjom kulture, vrhunskim kazalištem npr. A predstava "Nigdje nikog nemam", proistekla iz rada u tom doslovnom mraku, je upravo to, vrhunski komad kazališne umjetnosti, čisto i uznemirujuće zadovoljstvo. Nacionalni interesi u BiH, naime, brane se tako što vlastodršci podižu zidine između sebe i naroda čije interese, navodno, zastupaju. I ne samo to – OK, ovo jeste prava mostarska, potekla iz kafane, ali iz usta čovjeka, koji radi taj posao – taj isti Čovićev dvorac 24 sata dnevno štiti policija, što će reći da mi, ljudi koji u ovoj zemlji živimo i plaćamo porez, iz vlastitog džepa financiramo zaštitu privatnog objekta grofa Čovića. Taj objekt se nalazi u elitnom naselju Bare, koje se proteže uz rijeku Radobolju i gdje je nekad, u vremenu u koje ćemo kao vremeplovom skočiti, bila zabranjena bilo kakva gradnja. Tog naselja, zapravo, nekada nije ni bilo, uz Radobolju su rasli voćnjaci, uz voćnjake se protezala šumska staza, jedno od omiljenih šetališta Mostaraca. Uz tu stazu nekad je raslo i drvo kao preslikano iz filma "Varljivo leto ‘68.", ono drvo na kojem je Slavko Štimac pred kraj filma doživio svoje prvo seksualno iskustvo. Za to radoboljsko drvo i ja vežem slična iskustva. Netom nakon rata pokazala mi ga je jedna krupnooka djevojka. Znali smo čitava sunčana popodneva provoditi ležeći na debelim granama koje su skoro pa premošćivale Radobolju. Drveta više nema, odavno, a tko o čemu ja o drveću pa ćemo sada ovo veliko stablo ostaviti tamo gdje i pripada, mojim uspomenama. Elem, sudbina zna biti vrlo ironična, jer se nekako upravo preko puta Čovićevih dvora, ako gledamo preko Trimuše, male mostarske šume, pluća grada, nalazi jedan drugi i potpuno drugačiji spomenik, spomenik drugačijem Mostaru, drugačijim ljudima, oronuli spomenik nekog drugog vremena. Postala je tako Trimuša, na neki način, granica između dva suštinski zavađena i nepomirljiva svijeta i vremena. Jedna mala mostarska šuma je postala granica između razuma i gluposti, pristojnosti i krkanluka, poštovanja i beskrupuloznosti. Naime, s druge strane šume nalazi se spomenik koji predstavlja sve ono što Čović, sudeći po onom čudu koje je na Barama izgradio, prezire. Tamo gdje je Čovićev prezir nalazi se spomenik sav oronuo, zarastao u korov, devastiran, mučen i silovan kao i oni čija je imena svojim kamenim cvjetovima trebao nositi u vječnost. Spomenik je to pun poštovanja prema okolici u koju je položen, nježno kao dijete u kolijevku. Spomenik čiji je tlocrt istovremeno i suza i mapa Mostara, jednako grandiozan i liričan, arhitektonsko remek djelo, koje je stvorio čovjek koji je bio sve ono što Dragan Čović nije, makar se ne bi tako reklo na prvi pogled. Bogdan Bogdanović, naime, bio je istinski gospodin, od onih kojima je gospoština urođena, ničega vještačkog u njegovim manirima i načinu razmišljanja nije bilo. POVRATAK GROBLJU Neki dan po tko zna koji put vratio sam se Partizanskom groblju, koje trpeljivo podnosi svu silu nepoštovanja koja ga je snašla. Zapušteno je i zaboravljeno kao neki starac čiji je život njegovoj vlastitoj obitelji postao smetnja. Unatoč svemu tome, čovjek dobrih namjera, kakvim se volim smatrati, može i danas na tom mjestu osjetiti svo poštovanje i ljubav koje su neimar, korčulanski klesari i građani Mostara ugradili u njega. Kad sam stigao kući, ojađen zapuštenošću Partizanskog groblja i fotografijama Čovićevog zdanja s druge strane, iz mailboxa sam iščupao fragmente jednog starog teksta koji je neimar Bogdanović pisao o svom najljepšem djelu. Jednako kako se čovjek u nevolji sjeti Boga, tako sam i ja u tim riječima čika Bogdana kao u nekom svetom pismu tražio utjehu i svjedočanstvo da je neki drugi svijet ipak postojao, da sve to nije samo moja halucinacija izazvana bjesomučnim selidbama i bježanjem od samog sebe. Utjehu sam tražio i zbog toga što sam primijetio da su skoro sva mjesta na koja odvodiim svoje goste u šetnju uglavnom pusta. Tijek gradskog života skoro je potpuno promijenjen. Možda me moja djetinja sjećanja varaju, ali, ako nijedno drugo mjesto, makar je Partizansko nekad davno u ona vremena, koja po nekima, izgleda nisu ni postojala, bilo jedno od omiljenih mjesta za ugodne obiteljske šetnje. I Stari grad je danas, u zimsko, to famozno vansezonsko vrijeme, uglavnom pust i ispražnjen od svakodnevice i života. Život se jako sporo vraća na Bulevar pa i na Lenjinovo šetalište. Sve to su, za mene, dokazi o politici koja je svu snagu usmjerila na potpuno uništenje naše memorije. Druge sam primjere već i prečesto spominjao pa ih se sada neću ni doticati. Ovdje je ipak riječ o dva potpuno oprečna spomenika i Trimuši, granici između svijetova. Samo potpuno divljaci i primitivci mogu imati odnos prema Partizanskog groblju kakav imamo mi koji danas naseljavamo Mostar. Jednako tako, samo potpuni divljaci i primitivci mogu za potrebe vlastitog življenja izgraditi dvorac vrijedan nekoliko milijuna maraka u ovakvom gradu. Onaj monstrum od građevine podignut na izletištu je istinska slika Dragana Čovića. Nisu to uglađeni maniri, odmjerenost koju pokazuje u javnim istupima niti doktorska titula koju nosi. U onoj je građevini, zapravo, na vidjelo izašla njegova prava priroda i priroda svih vlastodržaca u ovoj zemlji. Ružna je to spodoba, nezgrapna, bahata i nasilna spram prostora i čovjeka. A ona ruina od Partizanskog groblja je istinska slika svih nas, jadnih, dronjavih, potuljenih i prebijenih, bez prava na sjećanje. A nekada smo bili počašćeni talentom ljudi poput Bogdana Bogdanovića. No, kad pljunete na talent i ljubav Bogdana Bogdanovića zauzvrat dobijete beskrupuloznu silu Dragana Čovića. Ili, da se vratimo na početak, dobijete ono što ste zaslužili. Zbog toga čuđenju mjesta nema, a ni kukanju. A pitanje je dana kad će vile poput Čovićeve početi nagrizati i onu šumovitu granicu između Bogdanovićevog i HDZ – ovog Mostara. Ići će to, bojim se, jako daleko, dok Bogdanov Mostar potpuno ne iščezne.
|
