Déjà vu: Povratak iz jave u san

Déjà vu: Povratak iz jave u san

 

(autor: Emir Dumpor, preneseno sa facebooka)

 

Probudi me histeričan cvrkut štiglića sa borića pokraj Radobolje. Protegnuh se i ustadoh. Otvorih prozor i umjesto jutarnjeg mirisa kafe u sobu mi se uvuče fatalni miris kalje iz komšiluka, praćen potmulim zvukom starog ekspres lonca. Shvatih ubrzo da je jutro postalo bivše. Djeca se vraćaju iz škole, sunce na nebu već dopuzalo do Huma i hoće ponovo da se skrije iza njega. Baš kao i jučer. Na stolu kraj kreveta još uvijek radi laptop kojeg ne stigoh isključiti sinoć kad sam izgubio utrku sa snom. Sličice sa Fejsbuka zovu me nečujno:

 "Đe si, tebra, šta mai? Jes’ se naspav'o? Haj’ đido mova malo na zid da se saberemo loma k'o i juče'…"

 Pomislih, a šta bi moglo biti?! Na zidovima Fejsbuka Danas gleda Jučer u ogledalu, a da raji sad ispričam šta sam sanjao, ne bi mi sigurno nikada povjerovala…

 

No Fejs. Sklopih glupu mašinu i šapnuh sebi na uho:

 "Haj'mo loma do Bulevara ili Starog grada na fuka, pa ćemo onda poslije s nekom curicom prošetati malo do Neretve, da naberemo kiticu ljubičica…"

 Krmeljav i rasčupan, dovukoh se jedva nekako do tuš kabine. Nakon tušione, pažljivim koracima preko kliskih pločica, stigoh do ogledala. Picnuti se prije odlaska u stvarnost mora. Prvo štucovanje bradice, nakon toga ravnanje solufa, onda se guste kose vežu i stežu u konjski rep, a tek na kraju se nabacuju cvike. Stare dobre, crne Rejbanke. Navukoh na kraju crnu majicu s otiskom glave Jimi Hendrix-a na prsima, otvorih vrata ormara i sa ofingera skidoh motorku. Jaknu, a ne pilu. Uvukoh se kroz rukave s vrlo dobrim prolaznim vremenom i laganim koracima krenuh u noćno ribarenje…

Izlazeći preko kućnog praga napolje, osjetih da sam bosonog. Osjetih isto povjetarac kako nježno prostruji preko golih butina. Puhnuo je malo sa Neretve, taman da me još malo razbudi poslije tuša i prije kafe. Poluobnažen od pasa prema dole, trknuh po crne traperice i kroz nogavice upadoh u crne starke. Zbogom virtualni svijete, vraćam ti se, stari dobri svijete!

 U bjegu iz nestvarnog u stvarno, pođoh rokerskim stazama revolucije prema Kovačnicama. Napolju je sve čudno i nestvarno. Nakon nekoliko revolucionarnih koraka, ispred nosa mi profura Oma Muštović s konobarom Mehićem pokraj sebe u svom plavom Golfu. Mahnu mi i dobaci: "Đe si, bracuka, kako je?"

 Iznenađen, podigoh usporeno ruku, da mu srdačno uzvratim mahanjem, a onda mi neko šapnu na uho:

 "Hej, nije to Oma. Nema više ni njegovog Golfa. Ne maši, jer pomisliće neko da si skroz pomahnit'o, vide li da mašeš u prazno. Kreni dalje. Odmah!"

 

Okrenuh se i razgledah prostor oko sebe. Srećom, nigdje nikoga. Uh, dobro je, pomislih. Možda još nisam skroz mahnit. Haj'mo onda, krenimo dalje…

 

Nakon toga, ukaza se Mili, najbolji fudbaler našeg kvarta svih vremena. Gura kariolu u petoj brzini i žuri na gradilište svoje kuće. Trznuh ga: "Zipa leđa, Mili!" Napravi nagli zaokret i prosu šljunak iz kariole. Požurih prema njemu da mu pomognem, da ponovo utovarimo

materijal, kad odjednom nesta i Mili, i kariola, a i šljunak s ceste.

 "Nema nikoga, učinilo ti se! Ne govori glasno i ne zovi nikoga. Pomisliće svi oko tebe da si 100% mahnit. Požuri dalje…", šapnu mi ponovo onaj glas. Okrenuh se oko sebe, ali opet nigdje nikog. Dobro je, jezik za zube. Razgulimo dalje…

 

Dogurah malo po malo do "Tri platana" na Kovačnicama. Tamo primjetih zidara Ahmeta kako stoji kod friško malterisane fasade. Iz piljare preko puta izađe rahmetli Gunga i poviknu: "Ahmetee, kerino stara. Hodi ‘vamo da ti dam bombona!"

"Šuti i idi dalje. Pravi se kao da ništa nisi vidio.", ponovo šapnu onaj naređivački glas. Dobro, uredu je, care. Pravim se da ne vidim i da ne čujem. Šutimo i idemo dalje…

 

Doguzah tako do najbolje osnovne škole svih vremena u gradu, regiji, a i puno šire. Ispred Prve osnovne škole "Braća Šimić" prolaze neki novi klinci, a preko puta u Fontani, Geza i Cuco sjede za šankom i pijuckaju pomalo. Kontam, završila se sigurno nastava ili je

pauza između prve i druge smjene. Zabacih u prolazu pogled na betonsko igralište ispred škole, predriblah onaj glas priljepak i nastavih polako dalje. Prođoše ispred mene domac Grga i njegovi specijalci, a malo dalje spazih Maćuna kako visi na zidiću kod samoposluge na Pijesku. Izdigao se kao Cerar na konju sa hvataljkama i trlja se od zid gore-dole. Tresu mu se i zadnjica, i noge. Vidi ga, opet se samozadovoljava, pomislih.

 "Ne hakaj, ni slučajno. Nije to Maćun, niti ima ikakve samopusluge. Jezik za zube i nastavi dalje.", javi se opet onaj napasni glas. Dobro, hvala na savjetu. Jezik je za zubima i nastavljamo dalje…

 

Dole malo niže, drma "Roke mandoljine" do daske. Poslije nekoliko koraka zamirisaše i kifle iz pekare Albanca Roka u Zahumu. Ništa nisam ubacio u kljun, kontam, mogla bi se maznuti usput kifla, ali ponovo onaj davež od glasa zašapta na uho:

 "Slušaj dobro, nema Roka, nema ni pekare, niti ti sada možeš žvakati. Furaj dalje, razumiješ!"

 Dobro, dobro. izvinjavam se i furamo dalje…

Stigoh do medicinske škole i primjetih neke znojave momke kako igraju basketa. U žaru igre ispade im lopta i dokotrlja se do mojih starki. Zgrabih je jednom rukom sa zemlje i dopepah desnim krilom do linije 6,25m. Kožnjak me podobro steg'o, kroz crne cvike jedva vidim tablu, a koš skoro nikako. Ne oklijevam puno. Skok-šut i uleti bez kosti. Rekoh momcima da žurim i da danas ne dijelim autograme.

 "Ne govori ništa, hajvanu jedan. Moram li to stalno ponavljati?! Pravac Bulevar i nijedne više, jesi li razumio?", zabruji onaj ubitačno dosadni glas. Dobro, brate, uredu je. Idemo, pravac Bulevar! Razumijem, druže, nevidljivi komandante!

 

Konačno stigoh na Bulevar. Vrijeme je da u stilu Džon Travolte liznem kažiprst i mali prst desne ruke, te njima napravim špagu preko zavodničkih obrva. Da zapalim cigar, opušteno povučem dim i prošetam facu na relaciji Šemovac-Cernica. Ali, ali, umjesto toga stiže iznenađenje poput praska haubičke granate kalibra 203mm!

 pauza između prve i druge smjene. Zabacih u prolazu pogled na betonsko igralište ispred škole, predriblah onaj glas priljepak i nastavih polako dalje. Prođoše ispred mene domac Grga i njegovi specijalci, a malo dalje spazih Maćuna kako visi na zidiću kod samoposluge na Pijesku. Izdigao se kao Cerar na konju sa hvataljkama i trlja se od zid gore-dole. Tresu mu se i zadnjica, i noge. Vidi ga, opet se samozadovoljava, pomislih.
"Ne hakaj, ni slučajno. Nije to Maćun, niti ima ikakve samopusluge. Jezik za zube i nastavi dalje.", javi se opet onaj napasni glas. Dobro, hvala na savjetu. Jezik je za zubima i nastavljamo dalje…

Dole malo niže, drma "Roke mandoljine" do daske. Poslije nekoliko koraka zamirisaše i kifle iz pekare Albanca Roka u Zahumu. Ništa nisam ubacio u kljun, kontam, mogla bi se maznuti usput kifla, ali ponovo onaj davež od glasa zašapta na uho:
"Slušaj dobro, nema Roka, nema ni pekare, niti ti sada možeš žvakati. Furaj dalje, razumiješ!"
Dobro, dobro. izvinjavam se i furamo dalje…pauza između prve i druge smjene. Zabacih u prolazu pogled na betonsko igralište ispred škole, predriblah onaj glas priljepak i nastavih polako dalje. Prođoše ispred mene domac Grga i njegovi specijalci, a malo dalje spazih Maćuna kako visi na zidiću kod samoposluge na Pijesku. Izdigao se kao Cerar na konju sa hvataljkama i trlja se od zid gore-dole. Tresu mu se i zadnjica, i noge. Vidi ga, opet se samozadovoljava, pomislih.
"Ne hakaj, ni slučajno. Nije to Maćun, niti ima ikakve samopusluge. Jezik za zube i nastavi dalje.", javi se opet onaj napasni glas. Dobro, hvala na savjetu. Jezik je za zubima i nastavljamo dalje…

Dole malo niže, drma "Roke mandoljine" do daske. Poslije nekoliko koraka zamirisaše i kifle iz pekare Albanca Roka u Zahumu. Ništa nisam ubacio u kljun, kontam, mogla bi se maznuti usput kifla, ali ponovo onaj davež od glasa zašapta na uho:
"Slušaj dobro, nema Roka, nema ni pekare, niti ti sada možeš žvakati. Furaj dalje, razumiješ!"
Dobro, dobro. izvinjavam se i furamo dalje…

Pogledah dobro i kao da me munja iz svijetloplavog mostarskog neba strefi direktno među svježe zalizane obrve!

 Skidam cvike i trljam oči pred stravičnim prizorom ispred sebe. Okrenuh se, ali opet nigdje nikoga. Sve je porušeno, preorano i sprženo. U zraku se osjeti odvratni smrad baruta dok skamenjeno stojim i čekam na raskrsnici. Ne čekam da se upali zeleno svijetlo, jer i semafor se podobro zapekao. Da li sam stigao na Bulevar ili u pakao?! Hoću da se uštinem, ali u šoku i ne osjetim prste. Uporno čekam onaj naporni glas što mi je cijelo vrijeme šaptao na uho…

 

Mrtva je tišina. Zgrade nalik na džambo švajcarski sir, samo što nije žuti već garavo-sive boje. Sredinom najšire ulice grada usamljeno šepa ranjeni pas lutalica. Nisam u stanju ni pogledom da ga pratim. Čekam s nestrpljenjem onaj dosadni, ali sada prijeko potrebni glas. Zatečen i zbunjen situacijom, pitam se da li sam još u snu ili na javi?! Valjda bi mi sad ono šaptalo trebalo dozvoliti da zaustim, makar da se čudim naglas.

Ponovo mrtva tišina. Nervoza me hvata, pa i ja samog sebe uhvatih za džep, ne bih li izvadio kutiju sa cigarama, ali umjesto kutije u džepu se našao mobilni telefon. Otvorih brzo Fejsbuk aplikaciju i htjedoh odmah da objavim užasne novosti iz Mostara na statusu svog profila. Međutim, na zidu se iznenada pojavi slika srušenog Starog Mosta. Pored slike Stare ćuprije bez luka, okrnjenih kula, pojaviše se još slike razorenog Bulevara i Šantićeve ulice. Podignuh pogled s malog ekrana u pravcu usirenih i prepečenih zgrada preko puta i vidjeh da je prizor sa zida na Face-u potpuno isti kao faca zidova preko puta. U sebi zamolih onaj dosadni glas da mi konačno šapne na uho šta da činim. Neka se i zadere na sav glas, samo da mi nešto kaže.

 Dan prije, prolazio sam Fejsbukovim Mostarom i sretao usput sličice koje sebe zovu profilima, mada su samo rijetka lica na njima uslikana iz profila. Bio sam sasvim spokojan i ubjeđen da su takvi prizori iz pakla nezamislivi i nemogući na ulicama mog lijepog Mostara. Prolazeći samo jednom njegovom starom ulicom, doživjeh sve ono što po zidovima Fejsbuka ni u najgorem snu nisam mogao usniti. Zapanjen prizorom od kojeg se u trenu gubi razum, istog trena sve mi postaje jasno, ali istovremeno i nejasno, šta bi u svemu tome trebalo biti stvarno, a šta nestvarno?! Nije moguće da sam sve to prespavao od posljednjeg fejsbučenja?! Nije moguće da se sve to moglo zbiti preko noći?! Jednostavno, nije moguće!

 

Okovan čeličnim lancima neumoljive mrtve tišine, još uvijek čekam onaj šaputavi glas. Ne javlja se više nikako. Možda je nesmotreno upao u uho i skrio se u njegovom kanalu poput nekog vojnika u rovu? Kukavički je nestao. Dok mi nije bio potreban, morao sam ga stalno slušati. Nestao je bestraga kad mi je bio najpotrebniji. Uzaludno sam ga prizivao i dozivao, baš kao i sve druge poznate i nepoznate glasove kojih više nema na Bulevaru.

 Gasim mobitel u nadi da će nakon toga nestati i užas pred očima. Uzaludan pokušaj. Ostaje mi samo još da sklopim svoje očne kapke…

Mrak je. Mrtva tišina. Nečiji koraci iz daljine prilaze mi i postaju sve brži i bliži. Nečiji glas postaje sve jasniji i glasniji. Na završetku stvarno-nestvarne avanture probudi me vrlo poznati ženski glas:

 

"Ustaj! Treći put te budim od jutros. Hajde požuri, nemamo vremena, zakasnićemo na posao…"

 Mrak je. Mrtva tišina. Nečiji koraci iz daljine prilaze mi i postaju sve brži i bliži. Nečiji glas postaje sve jasniji i glasniji. Na završetku stvarno-nestvarne avanture probudi me vrlo poznati ženski glas:

"Ustaj! Treći put te budim od jutros. Hajde požuri, nemamo vremena, zakasnićemo na posao…"