Hotel, nekadašnje kultno sastajalište ponajviše mladih, ali i glumaca, sportista, pjevača i novinara, umjesto, kako je posljednjih dana pričano, renoviranja, doživio je da ga teške mašine sruše i smjeste zauvijek u srca mostarlonostalgičara i svih putnika namjernika.

U ovom čudesno lijepom hotelu, koji je u Jugoslaviji bio poznat po svojoj bogatoj botaničkoj bašti, stalni gost, birvaktile, bio je književni Skender Kulenović i to u vrijeme kad je bio dramaturg Narodnog pozorišta. S njim bi akšamlučili, kad bi ih put donio u Mostar, i velikani pisane riječi Branko Ćopić, Zuko Džumhur, Gustav Krklec, Jakov Grobarov, pa Pera Zubac, Mika Antić. Zajedno s njima sjedilie su i „domaće“ ikone – maestro Meho Sefić, Juso Nikšić, Sula Rebac, Mirko Kujačić, Bobo Samardžić, Cuco Stajčić…

Tu je godinama pjevao i mostarsku raju zabavljao Željko Samardžić i grupa Rondo.

Na čelu hotela bio je Neđa Andrić, ljevoruki bombarder, jedan od najboljih rukometaša Veleža svih vremena. S njim su, za stolom u hladu jasmina, sjedili princ Dušan Bajević, advokat Josip Muselimović, a hotel je, dok se nisu poženili, bio stalna „baza“ i za Vahu Halilhodžića, Momčila-Ricija Vukoju, Dragana Okuku, Adnana Međedovića, Gocu Jurića, Dadu Matijevića…

U hotelu su se slavile nezaboravne maturske večeri, bila vjančanja…

Hotel Mostar nestao je pred našim očima. Brutalno, podmuklo. Nekima, to je više nego očito, smeta sve što ima mostarsko ime i mostarski šmek. Umjesto ljepotana i njegove čarobno lijepe bašte, niknuće sigurno kakva betonska zgradurina, kakvih je sve više u posljednje vrijeme pun grad.

I niko ne vodi računa  što se ubija duša grada, što se silno i bezobzirno ubija nešto sveto i lijepo.

Gazi, gazi, da više ne postoji ništa što bi ovovremene gospodare podsjećalo na ljepote  grada, što se Mostar zove. Ta, ionako, oni prema ovom gradu i ne osjećaju ništa lijepo, niti ga prihvataju kao nešto što se voli kao majčino mlijeko.

Oni se boje i samog imena njegovog, svih njegovih simbola, sunca, behara, goropadnog Veleža, ždrebice Neretve…