BEGLER-BEG
Aleksa Šantić
Rano jutro trepti sa dalekih strana.
Sam Begler-beg sjedi pred kulom u hladu,
Tiho vjetar vije sa razraslih grana
Pa povija starcu dugu, meku bradu.
Pred njim puklo polje. Ispod tanke pare
Zdrela žita šume umivena rosom,
I odmorni težak san sa oka tare
I u vrhu njiva zamahuje kosom.
Kô preplašen jelen u skrovište tavno,
Il’ kô vjetar kada diže šušanj slabi,
Na domaku sela, niz prisoje ravno,
Pune, guste grive hitri konjic grabi.
Stari Begler puši. I dok dim se diže,
U novoj mu vatri sjaju oka oba:
Pod zorinim velom, sve bliže i bliže,
Njemu tiho stupa prošlo, davno doba.
I on vidi sebe za mladosti svoje,
Kad mu oko bješe i od munje brže:
Za pojasom ljute kuburlije stoje,
A pod njime snažno laki žerav rže.
Hitre iskre biju iz kaldrme stare,
Na prozore trče sve ruže Mostara;
Od groznice slatke lica im se žare,
Pa junaku mašu kitama behara.
A on, gord i silan kao ruka smrti,
Samo jezdi dalje uz carevu džadu;
Za njim jure brzi ogari i hrti, –
I ravan mu niko ne bješe u gradu.
On je onda vladô sam kako je htio,
I njegovoj volji ko je na put stao?!
Na čalmi mu zlatan polumjesec bio,
A u njemu zelen, krupan alem sjao.
Po poljima ovim širokim i travnim
Čadori su bili silnih turskih četa,
I zeleni barjak sa znamenjem slavnim
Vijao se gordo nizom dugih ljeta.
On sanja i gleda… Pod pokrovom zore
Vrh dalekih brda kao vatra rudi,
I begove oči tihom srećom gore,
I radosni uzdah ote se iz grudi.
Al’ đaurska truba, čuj, sa grada pisnu!
Stari Begler prenu, i na kobne zvuke
On zajeca ljuto i od bola vrisnu,
Pa obori glavu među suhe ruke.
Staro drvo šumi. Negdje uvrh grana
Ogladnjeli kobac s plijenom se bori.
Meka, topla svila leti preko strana,
I kroz tanku paru zlatno jutro gori.
1924.
