Evo Mostaru se vraćam

Evo Mostaru se vraćam

 

Pero Zubac
.
.
.

 

Evo se Mostaru vraćam

stariji od Hajrudina.

sa mnom su izbegla braća

i gorka naša sudbina.

 

Evo se detinjstvu vraćam,

u krilo dana davnog,

al’ ne zvoni zvon zlaćan

sa tornja pravoslavnog,

 

nit’ Ćošak Biščevića

čeka da oslonim rame,

nit’ peva slavuj sićan,

nit’ išta liči na me.

 

Ono što od nas osta,

zrnevlja dobra i časti

u senci svetog mosta

možda će sve nas spasti,

 

kada oluje minu

i modre kiše stanu,

možda ću videti Eminu

kad pođem u Tabhanu

 

gde mi se smišljao dom,

da dušu gorku smirim,

kada svoj dođem svom,

da tešim i da mirim.

 

O zar je meni, bonom,

Aleksa, mili brate,

palo da lijem zvono

i pišem molitvu za te?

 

Ovde su tvoji i tvoje,

ništa ne izbrisa trag.

Opet se pčele roje

i svima si nam drag.

 

Zar ja da gradu dohodim

posle tolikih leta,

da uspomene pohodim

i zaziv s minareta,

 

da ne donesem ništa

no ovo malo straha:

hoće li ostati ista

do šake zemnog praha

 

od svih što ovdje stoje,

koji ti život duže,

ako se ne posvoje

i iste zasade ruže,

 

kô nekada što behu

u našem perivoju

pa i ja, pod našu strehu,

prilažem pesmu moju.

 

1.8.2002.

Komentariši