Evo Mostaru se vraćam
Pero Zubac
.
.
.
Evo se Mostaru vraćam
stariji od Hajrudina.
sa mnom su izbegla braća
i gorka naša sudbina.
Evo se detinjstvu vraćam,
u krilo dana davnog,
al’ ne zvoni zvon zlaćan
sa tornja pravoslavnog,
nit’ Ćošak Biščevića
čeka da oslonim rame,
nit’ peva slavuj sićan,
nit’ išta liči na me.
Ono što od nas osta,
zrnevlja dobra i časti
u senci svetog mosta
možda će sve nas spasti,
kada oluje minu
i modre kiše stanu,
možda ću videti Eminu
kad pođem u Tabhanu
gde mi se smišljao dom,
da dušu gorku smirim,
kada svoj dođem svom,
da tešim i da mirim.
O zar je meni, bonom,
Aleksa, mili brate,
palo da lijem zvono
i pišem molitvu za te?
Ovde su tvoji i tvoje,
ništa ne izbrisa trag.
Opet se pčele roje
i svima si nam drag.
Zar ja da gradu dohodim
posle tolikih leta,
da uspomene pohodim
i zaziv s minareta,
da ne donesem ništa
no ovo malo straha:
hoće li ostati ista
do šake zemnog praha
od svih što ovdje stoje,
koji ti život duže,
ako se ne posvoje
i iste zasade ruže,
kô nekada što behu
u našem perivoju
pa i ja, pod našu strehu,
prilažem pesmu moju.
1.8.2002.