Vrijeme kad nismo imali ništa, a imali smo sve
Veliki metalni obruč tjerao se drvenim štapom, udarajući po njemu ravnomjerno, držeći pravac i ravnotežu, a manji gumeni kolut, vozio se posebno savijenom ručicom od malo deblje žice. Sa ovakvom zabavnom igrom, prelazili su se kilometri i kilometri dnevno.
Postojale su posebne discipline i takmičenja u vožnji koluta i obruča. Vožnja cik cak, jedna vrsta slaloma, između krivudavo poredanih kamenih prepreka. Postojale su brzinske trke, na dužinu, tamo i nazad, a cilj je uvijek bio tamo gdje je i start, jer je tu bilo najviše publike. Trka oko zgrada održavana je po betonskim trotoarima oko zgrada, jer drugih ravnijih površina i nije bilo. S jedne strane zgrade trči jedan trkač sa kolutom, a s druge drugi, putevi bi im se presijecali na drugoj strani zgrade a onda bi nastavili trčati suprotnom stranom, do cilja. Onaj ko se prvi pojavi iza ćoše, bivao je pobjednik.
U to vrijeme, pojam „japanke” još nije bio poznate, a ljetne tene „borovo” bile su preskupe da bi se u njima trandalo po dvorištu. Čitavo ljeto djeca su hodala bosa. Poseban problem bio je pranje noga uveče. Ko je stanovao u kući i imao česmu na avliji, nije toliko osjećao taj problem, podigni nogu u betonsko korito, ili šlaufom sa česme, na avliji i gotovo. A ko je stanovao u stanu, u zgradi, e to je već bio problem i trebalo je to pregrmiti u kući, dok se prođe peksinih nogu do kupatila.
Ljetna odjeća je bila posebna priča. Kome je od protekle školske godine ostao zdrav crni šorc za fiskulturu i bijela tregerača, bio je miran. Ko to nije imao, morao se znojiti u dugim pantalama, go do pasa, a često su radile makaze i pravile kratke pantale.
Taj crni šorc bio je i misni i ponosni. U njemu se dopiralo i do Neretve, i do Radobolje, na kupanje, a zadnja tura kupanja obavljala se uvijek malo prije zalaska sunca, da se šorc još osuši na vakat. I dok se sa kupanja stigne u dvorište, ili na sokak, šorc je bio i suh i čist i opran. I tako je to bivalo od polovine juna do kraja augusta, sve do popravnih. Početkom septembra, počinjala je nova školska godina, a sa njom i problemi, i sa obućom i sa odjećom. Stopala bi se ljeti raširila, ili razlopila, kako smo to tada govorili, i teško ih je bilo ugurati u bilo kakvu obuću, bez obzira što je broj cipela bio odgovarajući. A još veći problem bio je obući duge nove pantale i košulju. Na ove stvari tijelo se danima moralo navikavati.
Sjećam se dobro jedne priče iz komšiluka, s početka jedne davne školske godine. Ovu priču dosta puta mi je ponovio jedan moj savremenik:
„Dođe otac kući i nosi nove ciple u kartonskoj kutiji. Obradovah se, ali mi se radost pomuti kad otac zovnu mog starijeg brata i dade mu te cipele. ‘Kako to, a gdje su meni cipele’, pobunih se. ‘Ti šuti, ti si proš’o u školi, tebi moram kupiti nove knjige, a brat ti je lani prop’o, njemu valjaju i lanjske knjige!’, završi priču otac. ‘Kome sam učio, što sam bio odličan đak. Zar mi je to bila nagrada?’, upitao sam se. A burazer je sa ponosom odmah izašao na sokak i šepurio se u ganz novim cipelama. Sutra se pojavio otac sa naramkom knjiga i teka, meni za novi razred. ‘Ti uči, biće i cipela’, reče mi otac, ‘ali kad bude ponovo para”.
Smail Špago