Skoro zaboravljeni običaji: „Haj’ zapali jednu!“

 

“S cigaretom nisi sam“, glasila je jedna reklamna parola u nekim davnim vremenima, kad je bilo dozvoljeno čak i reklamiranje cigareta, ali pitanje samoće je već dugo stvar mentalnog izbora. U Evropi, što se tiče pušenja, cigareta će za buduće generacije biti samo stvar iz udžbenika, nešto kao gramofonska ploča, ili parni stroj. Nesretni duhanski ovisnici skrivat će se po katakombama, i u njih će se gledati kao u najveće griješnike. U muzeje će se preseliti cigare, cigarete, cigarilosi, kube… Lule, cigaršpici, cigarluci, čibuci i nargile pokazivat će se mladima kao relikti iz prahistorije. Kolekciju upaljača, počevši od onih primitivnih, gdje se vatra dobija udarom željeza (čakmaka) o kremen, pa upaljači na benzin, plin, sve do elektronskih gdje se cigareta razgara malom simuliranom munjom, sve to će postati muzejski eksponati. A obične šibice, žigice dolaskom kineskih lightera već su postale zaboravljena stvar.

 

Posebno poglavlje je škija, sitno rezani duhan, koji je obilježio naša djetinjstva, djedovske priče, kad su se u dimu razvijale sage o dalekim i nepoznatim svjetovima.

 

Duhan je biljka koja je u Hercegovinu "iz svijeta došla i uvela nas u svijet". Sva je Hercegovina, naime, do prije manje od pola stoljeća živjela od duhana, ljudi su ga uzgajali, prodavali državi koja je oduvijek imala monopol na ovu mirisnu biljku, ali i švercali, krijući se od okrutnih žandara i milicije. Ljudi su od duhana jeli kruh. Hercegovački ravnjak bješe kvalitetan i mirisan, "mek k'o divojačka duša". Rana hercegovačka jutra kad se brao duhan, svaki dan po jedan list, pa ljeta kad se sušio u kamenim avlijama, jeseni kad se listao i slagao u denjke, zime u kojima se gonio na vagu, u doganu (od fr. douane), sva godišnja doba mogla bi stati u jedan trak mirisnoga duhanskog dima. (iz teksta Mile Stojića).

.

.

 

I kad čovjek sve ovo pročita sjeti se vremena kad je prijatelj prijatelja zaustavljao pozdravom: ”haj’ zapali!”, a prilikom teškog posla, neko bi u neko doba rekao: ”hoćemo li jednu duhansku!” što je označavalo kratku pauzu za odmor uz cigretu.

Sve ovo također odlazi lagano u zaborav. Čovjek se treba osvrnuti oko sebe i primjetiti da je nepušača sve više, rijetki su još oni poslijednji mohikanci, koji se još nisu okanili, a veliki broj mladih nikad nije ni došao u iskušenje da zapali jednu.

 

Smail Špago