Zemlja carskih sokolova

Imenica soko u Drežnici je sveprisutna, a izgleda da je kroz prošlost ta veličanstvena ptica Drežnjacima bila domaćom životinjom. Drežnjaci su za vrijeme turske vladavine imali status carskih sokolara, ali i prije, u srednjem vijeku, nemali broj Drežnjaka se mogao baviti hvatanjem i dresiranjem ptica za lov. Na osnovu narodne tradicije i pristupačnih dokumenata sokolarstvo u Drežnici datira iz turskog perioda. Povlastice sokolara obezbijedile su im razreze poreza. Sokolari su bili stimulisani da se bave zemljoradnjom u okvirima svojih baština, a ograničeno stočarstvo omogućavalo im je da u izvjesnim granicama izbjegnu poreze u vezi s tim. Ovakve regulative su imali da bi se sa dužnom pažnjom mogli posvetiti hvatanju i dresiranju ptica za lov. Iako u defterima iz XV i XVI vijeka ne postoji zabilješka na osnovu čeka Drežnjaci spadaju u povlaštenu kategoriju stanovništva Turske Carevine, na osnovu dokumenata iz XVIII vijeka može se pretpostaviti da je to bilo i iz razloga što su se bavili uzgajanjem i hvatanjem ptica za lov i potpadali pod odredbe zakona o sokolarima. U tim dokumentima stoji da u Drežnici postoji uzgajalište sokolova, te da stanovnici navedenog sela od vremena ’osvojenja’ šalju te sokolove u Carigrad, pa su na osnovu toga oslobođeni, osim šerijatskih ušrova i uobičajenih dažbina, teškog rada i drugih pristojbi.

.

.

Na osnovu odredbi Zakona o sokolarima i jastrebarima iz toga perioda sokolari i jastrebari su bili oslobođeni davanja: harača, ispendže, ušura od onog što su zasijali i požnjeli na baštinama koje lično obrađuju, ušura od šire, ušura od košnica, resuma na svinje, resuma na ovce (ako imaju više od 100 ovaca, na svake dvije ovce iznad stotine računa im se jedna aspra davanja), izvanrednih nameta i uobičajenih tereta. Takođe je zabranjeno sandžak-begovima i vilajetskim subašama da od sokolara sakupljaju ječam, da ih tjeraju na košenje livada i da ih tjeraju na rabote. Pored odredbi u kojima se govori od čega su sokolari oslobođeni, svakako je veoma interesantno koja su prava i obaveze članova sokolarskih domaćinstava. Za harač sposobni, dorasli sinovi sokolara, njihova braća i bratanci daju ispendžu i harač prema procjeni i uz znanje kadije na dobro, srednje i loše. Od neoženjenih sinova, sposobnih za rad i zaradu uzima se 25 aspri ispendže. Ako sokolari ili članovi njihovih domaćinstava ostvaruju prihode izvan svojih baština, obavezni su da plaćaju porez. Po ovom zakonu sokolari su bili zaštićeni od samovolje pojedinaca i državnih organa, njihov zastupnik i pokrovitelj bio je dogandži-baša, koji je ovlašten od starješine (vrhovnog) sokolara. (…) Da bi uživali status propisan ovim zakonom, sokolari su bili dužni da prema ’adetu’ predaju, ili kao nadoknadu daju 300 akči za uginulog ili nepredatog sokola. Status sokolara nasljeđivali su njegovi sposobni sinovi i tek promovisanjem oni su zadobijali privilegije, kao i svi ostali sokolari. Iz gore navedenih regulativa vidljivo je da su sokolari u turskom feudalnom sistemu imali određenu autonomiju u odnosu na administrativni aparat sandžaka kojem su pripadali i da su preko svog starješine dogandži-baše bili pod direktnom upravom vrhovnog sokolara. Takođe treba reći da su se u turskoj administraciji vodili posebni sokolarski defteri, u koje su upisivani sokolari, pa su tako u njima mogla biti upisana pojedinačna zaduženja sokolara iz Drežnice. Kako do danas nije poznat niti jedan sokolarski defter za područje Hercegovine, tek nova istraživanja turskih dokumenata mogla bi dati nove podatke o sokolarima Drežnice a iz njih bi se moglo vidjeti i kakvu je ulogu u sokolarstvu imao jedan Mostarac. (…)”

(iz teksta: Carski sokoli i rimski vinogradi, Dragan Marjanović, Oslobođenje, 2. februara 2013.)