Ovih dana, u njemačkoj štampi objavljena je kraća reportaža u glumcu Pierru Briceu, koji je svoje životne uloge ustvario u 11 filmova o Winetou, poglavici indijanaskog plemena Apači. Pierre Brice je ovih dana napunio 84 godine, i lagano razmišlja o svom putovanju u vječna lovišta, objašnjavajući da se njegova vječna lovišta nalaze negdje u Bayernu, u Njemačkoj. Čovjek za to ima svoje razloge. Prvo žena mu je iz Bayerna, a pod naški, odakle si, odakle ti je i žena. Drugi razlog je što se u Njemačkoj neprekidno, i danas, održavaju predstave Winetoua uživo, i to na dvije lokacije, Karl May festival u Bad Segenbergu i Karl May show, u Elspama u Sauerlandu. Naravno, Winetua danas tumače mnogo mlađi glumci, spremni i sposobni da u dva sata predstave uživo, zajedno sa ostalim glumcima, odigraju jednu od čuvenih predstava iz djela Karla Maya.

Winotou je nama redovno dolazio u pohode svakog ljeta. Jedanaest filmova za jedanaest ljeta, između 1962. i 1973. godine. Dok je vani pržilo sunce, hladovina unutrašnjosti kina mamila je na predstave od 10 do 12 i od 4 do 6. Večernje predstave su po pravilu bile rezervisane za neke druge filmove.

Winetou je bio  poglavica indijanskog plemena Apači, upoznao je lovca Old Shatterhanda, i njih dvojica postali su krvna braća i nerazdvojni prijatelji. Bili su vješti su borci protiv zla i nepravde, ali iznad svega humani ljudi. Likovi iz ovih filmova, koji se ne zaboravlju, bili su Winetou, Old Shatterhand, Apanatschi, Old Firehand, Sam Hawkins, otac Intschu tschuna (Dobro sunce), sestra Ntschotschi (Lijep dan).

Uz likove iz filmova o Winetou, i mi smo imali svoje junke kina iz onog vremena, nezaboravni kino inventar bili su Meho Džeger i Oma Batlak. A u kinu, hakanje, navijanje, i na kraju filma, iz mračne kino sale, sa rukama na očima, ponovo na čelopek. Sve se to uklapalo jedno uz drugo. Filmovi o Winetou bili su nekako naši, jer su se i snimali kad nas, kaubojski grad na Ivanjici, iznad Dubrovnika, pa Plitvice i Popovo polje, i naravno, radnja svih jedanaest filmova, u kojima je po pravilu pobjeđivala pravda. Osim, nažalost, u onom filmu, trećem nastavku Winetoua, kada bandit Santer ubija Winetoua. A Santera ubija, a ko bi drugi nego Old Shatterhand.

Winetou nam je onoga vremena bio simbol i romantična želja, jednostavnog života i bliske veze sa prirodom. On je bio slobodan i vrlo hrabar čovjek, jahao je na konju imena Iltschi (vjetar), naoružan čuvenom puškom dvocijevkom, okovanoj srebrom. Jak na rukama, brz i tih ko vjetar. Sve to je predstavljalo i ostalo simbol pravednog života, koji nam tako nedostaje zadnjih godina, kao i takvih junaka, koji su imali hrabrosti uhvatiti se u koštac i sa bandom i banditima.

Možda nam ova vrućina, koja udara u glavu, na kojoj vrije mozak, zbog toga povlači nostalgiju za nečim, što smo imali, a čega više nema.

Smail Špago