26. juni 1922. godine
Uz rođendan Veleža: Nastanak RŠK Velež i prve godine
(sa stranice www.fkvelez.ba)
Početkom 1922. godine u Mostaru nije postojao nijedan legalni radnički klub, organizacija, društvo, ili udruženje. Sekretar OK KPJ, Gojko Vuković, dolazi na ideju da se osnuje legalno sportsko društvo. Nakon svih priprema 26. juna 1922. godine na jednoj poljani kod Sjevernog logora, gdje su ranije trenirali igrači RŠK Omladina, sastali su se inicijatori za osnivanje radničkog športskog kluba.
Osnivačkom sastanku prisustvovalo je petnaestak ljudi. Oni su posjedali na poljani, tražeći oskudni hlad jer je sunce nemilosrdno peklo i pržilo. Tom prilikom pročitana su pravila kluba, koja su i jednoglasno usvojena. Još prilikom diskusije o pravilima kluba, bilo je riječi o imenu novoformiranog sportskog kolektiva. Bilo je više predloženih imena: Radnički, Napredak, Sloga, Borac, Jednakost, Iskra, Jedinstvo, Zvijezda ali nijedno ime nije prihvaćeno. Nekoliko predlagača imena kluba, dobili su direktivu da izaberu ime koje ne bi bilo kompromitujuće, a sa druge strane bilo je vezano za Mostar. Zbog toga se oni nisu složili sa predloženim imenima.
Tada je neko predložio da se klub nazove Hum, po obližnjem brdu, a drugi Hercegovina, ali prijedlog nije usvojen. „Kako se ona planina zove?“ – neko je od prisutnih upitao i pokazao u pravcu Velikog kuka. „Ono je Veliki kuk, a iza njega planina Velež“ – odgovorio je Anđelko Vlaho. „Zašto klub ne nazovemo Velež?“ – upitao je onaj koji se raspitivao za ime planine. Vjerovatno je to bio Lazar Radić, grafički radnik koji nije rođen u Mostaru, pa zbog toga nije znao ime planine. Prisutni su se ćutke pogledali, dok neko od njih nije glasno izrazio svoju saglasnost: „Slažem se !“ – ostali su prihvatili prijedlog. Tako je novoformirani klub, koji je u praksi nastavio djelovanje RŠK Omladina dobio i ime: „Radnički športski klub Velež“.
Ubrzo nakon odluke o imenu kluba, izabrani su članovi Uprave: Anđelko Vlaho – predsjednik, Ranko Slijepčević – podpredsjednik, Borivoje Janjoš – prvi sekretar, Ljubomir Basta – drugi sekretar, Rudolf Beltram – blagajnik, Ljubo Zrimšek i Ljubo Pavić – članovi Nadzornog odbora, Mihajlo Cvetković, Milan Pavić i Bogdan Tepčić – odbornici, te Lazar Radić – kapiten.
Pored pobrojanih, među predlagačima nalazili su se potpisi i Save Medana, Milana Rajkovića, Marka Vučijaka, Ante Štambuka i Joze Miličevića.
Osnivačkom sastanku prisustvovalo je petnaestak ljudi. Oni su posjedali na poljani, tražeći oskudni hlad jer je sunce nemilosrdno peklo i pržilo. Tom prilikom pročitana su pravila kluba, koja su i jednoglasno usvojena. Još prilikom diskusije o pravilima kluba, bilo je riječi o imenu novoformiranog sportskog kolektiva. Bilo je više predloženih imena: Radnički, Napredak, Sloga, Borac, Jednakost, Iskra, Jedinstvo, Zvijezda ali nijedno ime nije prihvaćeno. Nekoliko predlagača imena kluba, dobili su direktivu da izaberu ime koje ne bi bilo kompromitujuće, a sa druge strane bilo je vezano za Mostar. Zbog toga se oni nisu složili sa predloženim imenima.
Tada je neko predložio da se klub nazove Hum, po obližnjem brdu, a drugi Hercegovina, ali prijedlog nije usvojen. „Kako se ona planina zove?“ – neko je od prisutnih upitao i pokazao u pravcu Velikog kuka. „Ono je Veliki kuk, a iza njega planina Velež“ – odgovorio je Anđelko Vlaho. „Zašto klub ne nazovemo Velež?“ – upitao je onaj koji se raspitivao za ime planine. Vjerovatno je to bio Lazar Radić, grafički radnik koji nije rođen u Mostaru, pa zbog toga nije znao ime planine. Prisutni su se ćutke pogledali, dok neko od njih nije glasno izrazio svoju saglasnost: „Slažem se !“ – ostali su prihvatili prijedlog. Tako je novoformirani klub, koji je u praksi nastavio djelovanje RŠK Omladina dobio i ime: „Radnički športski klub Velež“.
Ubrzo nakon odluke o imenu kluba, izabrani su članovi Uprave: Anđelko Vlaho – predsjednik, Ranko Slijepčević – podpredsjednik, Borivoje Janjoš – prvi sekretar, Ljubomir Basta – drugi sekretar, Rudolf Beltram – blagajnik, Ljubo Zrimšek i Ljubo Pavić – članovi Nadzornog odbora, Mihajlo Cvetković, Milan Pavić i Bogdan Tepčić – odbornici, te Lazar Radić – kapiten.
Pored pobrojanih, među predlagačima nalazili su se potpisi i Save Medana, Milana Rajkovića, Marka Vučijaka, Ante Štambuka i Joze Miličevića.
Crveni dresovi
Istog dana pravila su predana vlastima na odobrenje. Na „dragocijeni papir“ se čekalo više od dva mjeseca, jer se provjeravala podobnost članova Uprave. Poslije svih provjera vlasti su u augustu mjesecu izdale odobrenje za rad kluba. U isto vrijeme kada su pravila predana na odobrenje, počelo je prikupljanje priloga za nabavku rekvizita. Prilozi su uglavnom prikupljani od radnika. S obzirom na to da su prikupljena skromna materijalna sredstva, napravljeni su i skromni rekviziti. Od bijelog platna sašiveni su prvi dresovi, a od glota gačice. Za to je bio zadužen Ranko Slijepčević, koji je nabavljeno platno donio kući i za šivanje angažovao svoje sestre Zorku i Radojku. Radojka Slijepčević je na svakom dresu, sa lijeve strane, izvezla crvenom svilom slovo „V“.
Prve utakmice „Velež“ je već igrao u augustu i to sa mahalskim ekipama, kojih je u Mostaru bilo više: Carina, Brankovac, Luka i drugi. Prvi sastav Velež izgledao je: Marko Vučijak, Ljubo Zrimšek, Savo Turanjanin, Mile Pavić, Lazar Radić, Milan Rajković, Bogdan Tepčić, Ranko Slijepčević,
Branko Turanjanin i Savo Medan ubrzo su se priključili ekipi, kao i Mustafa Pašić sa grupom đaka učiteljske škole i drugih srednjih škola: Salko Manjgo, Ante Strazičić, Ljubo Sudar, Milan Trbulin, Vuko Čulajević, Desko Jelić, Stanko Janjić, Ragib Hebib, Salko Hadžiomerović, Hasan Čišić, Miko Kahmi,Rudolf Beltram i Armin Altarac. U septembru bilježimo i prvu zvaničnu pobjedu i to nad gradskim rivalom Zrinjskim (2:1) koji je također te godine vratio svoje staro ime „Zrinjski“, koje je prethodno promijenio u „Hercegovac“ fuzijom sa HROŠK-om 1917. godine.
Prve utakmice „Velež“ je već igrao u augustu i to sa mahalskim ekipama, kojih je u Mostaru bilo više: Carina, Brankovac, Luka i drugi. Prvi sastav Velež izgledao je: Marko Vučijak, Ljubo Zrimšek, Savo Turanjanin, Mile Pavić, Lazar Radić, Milan Rajković, Bogdan Tepčić, Ranko Slijepčević,
Branko Turanjanin i Savo Medan ubrzo su se priključili ekipi, kao i Mustafa Pašić sa grupom đaka učiteljske škole i drugih srednjih škola: Salko Manjgo, Ante Strazičić, Ljubo Sudar, Milan Trbulin, Vuko Čulajević, Desko Jelić, Stanko Janjić, Ragib Hebib, Salko Hadžiomerović, Hasan Čišić, Miko Kahmi,Rudolf Beltram i Armin Altarac. U septembru bilježimo i prvu zvaničnu pobjedu i to nad gradskim rivalom Zrinjskim (2:1) koji je također te godine vratio svoje staro ime „Zrinjski“, koje je prethodno promijenio u „Hercegovac“ fuzijom sa HROŠK-om 1917. godine.
Godine dana kasnije, dolazi do izmjena u Upravi kluba. Dužnost predsjednika kluba preuzima Uglješa Janjić, dok dužnost prvog sekretara kluba preuzima Sava Neimarović. RŠK Velež postaje član Sarajevskog nogometnog podsaveza. Velež po prvi put učestvuje u prvenstvu Grada Mostara koje se igra po kup sistemu. U polufinalu je poražen od Zrinjskoga sa (0:3). Za Velež su nastupali: Beltram, Kahmi, Kisa, Pregelj, Čišić, Slijepčević, Rajković, Stambok, Kohtek, Palandžić, Čulajević, Trublina, Krizmanić, Turanjanin, Hadžiosmanović I., Hadžiosmanović II., Stanišić, Janjić, Šabić, Hebib, Basta i Kapetanović .
U toku ove godine Velež se ne ograničava samo na Mostar i Hercegovinu, već gostuje i u drugim mjestima. Tako je 1. maja Velež igrao prijateljsku utakmicu sa Zrinjskim (2:2) dok je dan kasnije gostovao u Livnu kod Troglava, gdje je zabilježio prvu gostujuću pobjedu. Tokom godine gostovao je i u Dubrovniku kod ŠK Jug, te Splitu kod RNK Split i u Sarajevu kod RŠK Hajduka. U tim mečevima je zabilježio poraze. RŠK Velež nije poklanjao dovoljnu pažnju kvalitetu, već se više išlo na okupljanje omladine i djelovanja na nju.
Veležu veliki problem u godinama nastanka predstavlja igralište. Razmišljalo se o kupovini zemljišta iznad „Sjevernog Logora“, ali osnovni problem su bila finansijska sredstva. Osim toga, ni vojska nedozvoljava izgradnju igrališta u blizini kasarne. Zbog toga je Velež prisiljen koristiti tuđa igrališta i zato plaćati goleme svote novca. Uprkos ovim problemima, čestim utakmicama ekipa Veleža je sticala fizionomiju igre. Ostalo je zapisano da je 30. augusta 1925. godine Velež sastao sa domaćim JŠK-om (3:3). Tada je prekinut niz poraza sa tim rivalom.
RŠK Velež ima 600-700 potpomažućih članova, od čega najviše željezničkih radnika. Jačanjem kluba stvaraju se i bolji materijalni uslovi jedinog radničkog društva u gradu na Neretvi.
Navijači i igrači su bili nezadovoljni crnim dresovima. Željeli su da nabave dresove crvene boje. Zato se prikupljaju dobrovoljni prilozi. Kada je radnička klasa Mostara saznala da će se nabaviti crveni dresovi, za veoma kratko vrijeme prikupljen je novac. Vaso Pucarić, član Uprave RŠK Velež, donio je iz Zagreba prve Veležove crvene dresove sa zvijezdom petokrakom na lijevoj strani bluza. Uprava kluba nije dozvolila da se odmah nastupi u novim dresovima, jer se čekala pogodna prilika kad će na igralištu biti veći broj građana. Ubrzo Velež dobiva poziv da učestvuje na fudbalskom turniru u okviru proslave posvećene pjesniku dr. „Safet-begu Bašagiću“. Velež prema rasporedu je trebao da se sastane sa HŠK Zrinjski. Prema tadašnjim propozicijama Zrinjski je trebao prvi da izađe na teren, a zatim ekipa Veleža. Tako je i bilo. Kad su se igrači Veleža prvi put pojavili u crvenim dresovima, nastale su ovacije – naprijed, crveni, crveni, crveni. Međutim, kada je sudija pozvao ekipe da počnu utakmicu, istupio je kapiten Zrinjskog i tražio da igrači Veleža skinu crvene dresove. Njegovom zahtjevu oštro su se usprotivili igrači Veleža. Nastala je mučna situacija. Na terenu su se pojavili predstavnici klubova, nastojeći da smire uzburkane duhove, te pronađu neko kompromisno rješenje. Igrači Zrinjskog su bili uporni u svom zahtjevu. Kada su uvidjeli da igrači Veleža neće udovoljiti njihovom zahtjevu, napustili su teren ispraćeni zvižducima. Zbog crvenih dresova Velež će kasnije imati mnogo neugodnosti, problema, šikaniranja, provokacija i slično, ali bez obzira na sve to oni će ostati klupska karakteristika, te po njima će biti poznati ne samo u Hercegovini, već i u drugim krajevima naše zemlje.
U toku ove godine Velež se ne ograničava samo na Mostar i Hercegovinu, već gostuje i u drugim mjestima. Tako je 1. maja Velež igrao prijateljsku utakmicu sa Zrinjskim (2:2) dok je dan kasnije gostovao u Livnu kod Troglava, gdje je zabilježio prvu gostujuću pobjedu. Tokom godine gostovao je i u Dubrovniku kod ŠK Jug, te Splitu kod RNK Split i u Sarajevu kod RŠK Hajduka. U tim mečevima je zabilježio poraze. RŠK Velež nije poklanjao dovoljnu pažnju kvalitetu, već se više išlo na okupljanje omladine i djelovanja na nju.
Veležu veliki problem u godinama nastanka predstavlja igralište. Razmišljalo se o kupovini zemljišta iznad „Sjevernog Logora“, ali osnovni problem su bila finansijska sredstva. Osim toga, ni vojska nedozvoljava izgradnju igrališta u blizini kasarne. Zbog toga je Velež prisiljen koristiti tuđa igrališta i zato plaćati goleme svote novca. Uprkos ovim problemima, čestim utakmicama ekipa Veleža je sticala fizionomiju igre. Ostalo je zapisano da je 30. augusta 1925. godine Velež sastao sa domaćim JŠK-om (3:3). Tada je prekinut niz poraza sa tim rivalom.
RŠK Velež ima 600-700 potpomažućih članova, od čega najviše željezničkih radnika. Jačanjem kluba stvaraju se i bolji materijalni uslovi jedinog radničkog društva u gradu na Neretvi.
Navijači i igrači su bili nezadovoljni crnim dresovima. Željeli su da nabave dresove crvene boje. Zato se prikupljaju dobrovoljni prilozi. Kada je radnička klasa Mostara saznala da će se nabaviti crveni dresovi, za veoma kratko vrijeme prikupljen je novac. Vaso Pucarić, član Uprave RŠK Velež, donio je iz Zagreba prve Veležove crvene dresove sa zvijezdom petokrakom na lijevoj strani bluza. Uprava kluba nije dozvolila da se odmah nastupi u novim dresovima, jer se čekala pogodna prilika kad će na igralištu biti veći broj građana. Ubrzo Velež dobiva poziv da učestvuje na fudbalskom turniru u okviru proslave posvećene pjesniku dr. „Safet-begu Bašagiću“. Velež prema rasporedu je trebao da se sastane sa HŠK Zrinjski. Prema tadašnjim propozicijama Zrinjski je trebao prvi da izađe na teren, a zatim ekipa Veleža. Tako je i bilo. Kad su se igrači Veleža prvi put pojavili u crvenim dresovima, nastale su ovacije – naprijed, crveni, crveni, crveni. Međutim, kada je sudija pozvao ekipe da počnu utakmicu, istupio je kapiten Zrinjskog i tražio da igrači Veleža skinu crvene dresove. Njegovom zahtjevu oštro su se usprotivili igrači Veleža. Nastala je mučna situacija. Na terenu su se pojavili predstavnici klubova, nastojeći da smire uzburkane duhove, te pronađu neko kompromisno rješenje. Igrači Zrinjskog su bili uporni u svom zahtjevu. Kada su uvidjeli da igrači Veleža neće udovoljiti njihovom zahtjevu, napustili su teren ispraćeni zvižducima. Zbog crvenih dresova Velež će kasnije imati mnogo neugodnosti, problema, šikaniranja, provokacija i slično, ali bez obzira na sve to oni će ostati klupska karakteristika, te po njima će biti poznati ne samo u Hercegovini, već i u drugim krajevima naše zemlje.
Petokraka na grbu
U crvenim dresovima fudbaleri Veleža nastavili su odigravati prijateljske utakmice. Tako su ubrzo igrali u Sarajevu protiv RŠK Hajduk. U Mostarskom rudniku uglja 15. aprila dogodila se teška nesreća. Devet rudara je poginulo, a dvojica su spašena zahvaljujući intervenciji komorata. Velež je prvi priskočio u pomoć porodicama nastradalih rudara. Odigrano je više prijateljskih mečeva sa Slobodom iz Konjica i Jedinstvom iz Trebinja. S obzirom na to da je Velež postajao sve popularniji sportski kolektiv počelo se misliti o klupskom grbu. U to vrijeme Gojko Vuković je imao jednu dopisnicu iz SSSR-a, koju je donio iz Beča i na kojoj se nalazio crvenoarmejac, dok je u jednom uglu se nalazila zvijezda petokraka. Tada je on pozvao u svoju radionicu Niklu Palandžića, Špiru Gutića i Anđelka Vlahu, koji su dobro pravili tehničke crteže. Izložio je ideju i stavio zadatak da svi naprave crteže. Poslije nekoliko dana ponovo su se sastali u istoj radionici i svaki od njih je donio svoje skice. Zajednički su pogledali sve skice i usvojili prijedlog Nikole Palandžića sa izvjesnim izmjenama. Naime, on je nacrtao zvijezdu petokraku sa nešto izduženim kracima, što se ostalima nije svidjelo pa su zahtjevali da se smanje i da se u sredini nalazi bijela lopta, a na gornjim kracima da stoji po jedno slovo – R Š K, te pri dnu petokrake – Velež – Mostar. Poslije usvajanja skice Gojko Vuković nije dao saglasnost dok se o tome nije porazgovaralo sa članovima MK i OK KPJ za Mostar, odnosno Hercegovinu i kad su oni pristali, Uglješa Janjić je naredio izradu klupskog grba i znački. Značke su brzo stigle u Mostar i odmah su razgrabljene.
U toku 1927. godine igrači koji su nosili Veležov dres su bili Branko Lukić, Mujo Trbonja, Gojko Božović, Mile Petković, Ivo Pregelj, Ante Cvetković, Stanko Janjić, Rudolf Beltram, Salko Manjgo, Ante Strazičić, Ljubo Sudar, Milan Trbulin, Vuko Čulajević, Desko Jelić, Stanko Janjić, Ragib Hebib, Salko Hadžiomerović, Hasan Čišić, Miko Kahmi, i Armin Altarac.
Prvi ozbiljniji uspjeh napravljen je 1928. godine. Velež učestvuje u prvenstvu Hercegovačke provincije – Mostarska župa, gdje u konkurenciji JŠK, Zrinjskog i Vardara zauzima drugo mjesto. Prvo mjesto mu je omogućilo da se plasira u završnicu prvenstva Hercegovačke provincije. Tu u konkurenciji Leotara, Uskoka iz Čapljine i JŠK-a iz Mostara zauzima 3. mjesto.
Uskoro dolazi vrijeme najvećeg iskušenja za klub. Naime 1929. godine, tačnije 6. januara, zavedena je tzv. šestojanuarska diktatura od strane kralja Aleksandra Karađorđevića. Većina članova uprave RŠK Velež i dobar broj igrača našli su se u zatvoru. Iako vlasti nisu izravno zabranile djelovanje kluba, ipak je privremeno prestala svaka djelatnost RŠK Velež, jer je uprava kluba bila obezglavljena.
Bivši predsjednik RŠK Velež Uglješa Janjić, nakon puštanja sa robije, teško je obolio i umro. Odlučeno je da se u rad Veleža uključe mlađi ljudi, oni koji nisu kompromitovani kod policije. Predsjednik kluba postaje Lazar Radić. Velež učestvuje u prvenstvu Hercegovačke provincije – Mostarska župa. Tu u konkurenciji JŠK, Zrinjskog i Vardara zauzima prvo mjesto. U finalu Hercegovačke provincije poražen je od Leotara. Za Velež su nastupali: Altarac, Džinović, Terzić, Hadžiomerović, Kalajdžić, Gašić, Jelić i drugi…
U toku 1927. godine igrači koji su nosili Veležov dres su bili Branko Lukić, Mujo Trbonja, Gojko Božović, Mile Petković, Ivo Pregelj, Ante Cvetković, Stanko Janjić, Rudolf Beltram, Salko Manjgo, Ante Strazičić, Ljubo Sudar, Milan Trbulin, Vuko Čulajević, Desko Jelić, Stanko Janjić, Ragib Hebib, Salko Hadžiomerović, Hasan Čišić, Miko Kahmi, i Armin Altarac.
Prvi ozbiljniji uspjeh napravljen je 1928. godine. Velež učestvuje u prvenstvu Hercegovačke provincije – Mostarska župa, gdje u konkurenciji JŠK, Zrinjskog i Vardara zauzima drugo mjesto. Prvo mjesto mu je omogućilo da se plasira u završnicu prvenstva Hercegovačke provincije. Tu u konkurenciji Leotara, Uskoka iz Čapljine i JŠK-a iz Mostara zauzima 3. mjesto.
Uskoro dolazi vrijeme najvećeg iskušenja za klub. Naime 1929. godine, tačnije 6. januara, zavedena je tzv. šestojanuarska diktatura od strane kralja Aleksandra Karađorđevića. Većina članova uprave RŠK Velež i dobar broj igrača našli su se u zatvoru. Iako vlasti nisu izravno zabranile djelovanje kluba, ipak je privremeno prestala svaka djelatnost RŠK Velež, jer je uprava kluba bila obezglavljena.
Bivši predsjednik RŠK Velež Uglješa Janjić, nakon puštanja sa robije, teško je obolio i umro. Odlučeno je da se u rad Veleža uključe mlađi ljudi, oni koji nisu kompromitovani kod policije. Predsjednik kluba postaje Lazar Radić. Velež učestvuje u prvenstvu Hercegovačke provincije – Mostarska župa. Tu u konkurenciji JŠK, Zrinjskog i Vardara zauzima prvo mjesto. U finalu Hercegovačke provincije poražen je od Leotara. Za Velež su nastupali: Altarac, Džinović, Terzić, Hadžiomerović, Kalajdžić, Gašić, Jelić i drugi…
