Velež je, treba li podsjećati, prije rata, bio simbol Mostara i cijel hercegovačke regije. Imao je Velež svoja udruženja širom BiH, ali u u mnogim mjestima Jugoslavije. Generacije i generacije Veleža, iznjedrene na Starom igralištu i stadionu pod Bijelim brijegom, pronosile su slavu Mostara svuga gdje su igrali, a u vrijeme fudbalskog šarmera i boema Sule Repca vezli su i najljepši goblen na svijetu. Imao je Velež, do prije rfata, po mnogima, najbolju Omladinsku školu, ne samo u Jugoslaviji, već i u Evropi, a kako i ne bi kad joj je na čelu bio fudbalski zanesenjak i entuzijasta Leo Hrvić, kad su treneri bili Mican Kordić, Zeko Selimotić, Salem Halilhodžić, Čorba Haždiabdić, Franja Džidić…

Velež i njegovi navijači bili su jedna duša i jedno tijelo i malo koji tim u Jugoslaviji imao je tako odane i fanatične ljubavi. Nikad navijači „Rođenih“, ni na jednom gostovanju, nisu napravili nijedan incident i bili su primjer kako se navija za klub..

U upravi Velža bili su ljudi od imena i prezimena, ugleda u gradu, Veležovci od glave do pete. Koji su svaki dan bili na stadionu, koji su bili uz navijače, koji su živjeli za časno i ponosno ime, što se Velež zove.

Sve je to prošlost, koja ostaje u pamćenju samo mostaronostalgičara i Veležovih istinoljubaca. Odmah na početku rata, počela je agonija Veleža, koji je brutalno istjeran sa stadiona pod Bijelim brijegom, odakle su na smetljište bačena sva klupska znamenja, pehari, medalje, zahvalnice, fotografije, dokumentacija.

Onda se pojedinci, umišljeni da s njima sve počinje i završava, „dosjetiše“ da ukinu Veležov grb, jer je, eto, to „komunistički“ simbol, što njima, kao „deklarisanim demokratima“ plaho smeta. Zaboraviše tada da je Veležov grb ustanovljen i prije formiranja Komunističke partije Jugoslavije, a zvijezda petokraka bila je simbol radnika. Mnoge iskrene Veležovce zabolilo je ta odluka, kasnije je grb malo ublažen, ali neko uporno, iz samo njima znanih razloga, neće da vrate grb Veleža, koji postoji od 1922. godine, kada je klub i osnovan.

Agonija kluba nasvjetlijih tradicija, započeta 1992. godine, traje sve do danas, a sudeći po onome što se sinoć čulo u sali Narodnog pozorišta, još će dosta Neretve proteći kroz Mostar prije nego se Velež postavi na zdrave noge i krene tamo gdje mu je i mjesto.

Trebalo bi ispisati stotine redova da se objasni sve ono što je sinoć viđeno. Pripadnici Red Army, koji su prije početka sjednice, na „zub“ uzeli direktora Sedina Tanovića, optužujući ga direktno kao najvećeg krivca za srozavanje imena kluba, poslije naguravanja sa velikim brojem pripadnika obezbjeđenja, jedva su pušteni u salu, u kojoj se nisu pojavili aktuelni predsjednik kluba Šefkija Vila i mnogi drugi članovi uprave. Ostalo je nejasno i da li je skupština imala legalitet za donošenje bilo kakvih odluka, jer se nije znalo koliko ona broji članova, osim što je Verifikaciona komisija izbrojala da je prisutan 31 član! Samo vođenje sjednice bilo je očit primjer nepripremljenosti, što je kod prisutnih izazivalo gađenje u pravom smislu riječi. Velež je sinoć, kako su rekli neki od govornika, dotakao dno dna i da imaju imalo obraza i časti, mnogi prozvani stidjeli bi se izaći iz svojih kuća i pogledati ljudima u oči, a kamoli i dalje ostati i raditi u klubu. Ostala su bez odgovora brojna pitanja, posebno vezana za finansije, a zbog nedolaska predsjednika Vile nije predočen ni izvještaj o dosadašnjem radu. Istine radi, član uprave i, navjerovatnije, budući predsjednik Adis Čevra dao je svoje viđenje stanja u klubu u granicama realnosti i uz neskrivenu želju da se sve snage u klubu moraju ujediniti da se Velž bori za vrh tabele, a ne da stalno bije bitku za opstanak u Premier ligi.

Ostala su bez odgovora i pitanja o lošem finansijskom poslovanju, gubicima, sumnjivim transferima, dovođenjima i odlasacima igrača, o namještanjima rezultata, o nekorektnom odnosu kluba prema navijačima, koji sve više okreću leđa. Iznesen je i porazan podatatk da je u posljednjih 13 godina u klub dovedeno 107 igrača, a Omladinska škola dala je mali broj kvalitetnih igrača.

Bilo je porazno, uz sve ostalo, što sinoć nije bilo nijednog bivšeg fudbalera, što najbolje govori o odnosu sadašnjeg rukovodstva. U Mostaru su na odmoru Bajević, Kodro, Hadžiabdić, Međedović, ali nijedan od njih nije obaviješten o sjednici, a sigurno je da bi došli i imali dosta toga reći. Nisu pozvani ni bivši fudbaleri, koji žive u Mostaru, a koji su srce ostavili igrajući za crveni dres. Kome je stalo da sve te legende udalji od kluba, pitanje je na koje niko sinoć nije želio dati odgovor.

Na kraju, izabrano je novo rukovodstvo. Za predsjednika kluba izabran je doktor Edin Alikalfić, novi predsjednik Skupštine je Sulejman Ćurić.

U Upravi odbor izabrani su Adis Čevra, Adem Macić, Nedžad Vuk, Ahmed Džubur, Meaz Begović, Đenan Salčin, Alen Đuliman, Ibrahim Marić i Suad Tucaković (predstavnik dijaspore), koji će, na svom prvom sastanku izabrati predsjednika. A tada će biti odlučeno i da li će Sedin Tanović i dalje biti direktor ili će umjesto njega doći neko drugi.