Iz moje kuće raste drvo

Ovu Željkovu pjesmu sam davno pročitao,

ostala mi je usječena,

negdje duboko u memoriji.

Koliko je ovakvih kuca kod nas,

nakon svega što nas je zadesilo.

Ali, život u tim kućama,

nastavlja se,

na neki drugi način.

Fotografija, postavljena ne internetu,

ovih dana, podsjetila me je odjednom

na sve to.

Jedno prisjećanje i želja,

da se barem neka od ovih kuća,

u kojoj život nastavlja neko drvo,

obnovi i da ponovo otvori vrata.

 

Iz moje kuće raste
drvo

 Iz moje kuće raste
drvo.

Iz moje kuće bez krova

već sedam godina raste drvo.

Iz moje kuće raste mrak,

raste veliki gusti mrak.

Mrak dug sedam godina,

sedam biblijskih godina.

Iz moje kuće raste drvo.

U krošnju nejaka drveta

uselio se vjetar, uselila se

studen, uselila se zebnja iz

posljednje molitve moje majke.

U krošnju nejaka drveta uselilo

se čekanje, čekanje zeleno

kao trava na njezinoj humci.

A nas nema. Nas nema.

Ni kuće naše nema.

Sedam godina, sedam dugih

biblijskih godina.

 

Željko Ivanković

Komentariši