Ovu Željkovu pjesmu sam davno pročitao,
ostala mi je usječena,
negdje duboko u memoriji.
Koliko je ovakvih kuca kod nas,
nakon svega što nas je zadesilo.
Ali, život u tim kućama,
nastavlja se,
na neki drugi način.
Fotografija, postavljena ne internetu,
ovih dana, podsjetila me je odjednom
na sve to.
Jedno prisjećanje i želja,
da se barem neka od ovih kuća,
u kojoj život nastavlja neko drvo,
obnovi i da ponovo otvori vrata.
Iz moje kuće raste
drvo
drvo.
Iz moje kuće bez krova
već sedam godina raste drvo.
Iz moje kuće raste mrak,
raste veliki gusti mrak.
Mrak dug sedam godina,
sedam biblijskih godina.
Iz moje kuće raste drvo.
U krošnju nejaka drveta
uselio se vjetar, uselila se
studen, uselila se zebnja iz
posljednje molitve moje majke.
U krošnju nejaka drveta uselilo
se čekanje, čekanje zeleno
kao trava na njezinoj humci.
A nas nema. Nas nema.
Ni kuće naše nema.
Sedam godina, sedam dugih
biblijskih godina.
Željko Ivanković
