Uz članove Mostarskih kiša, na terasi i u kafani hotela Bristol, našli su se i Mostarci, raštrkani širom svijeta, ali i brojni prijatelji ansambla iz drugih gradova BiH, ali i regiona.

Jeza je prolazila tijelom dok su nekadašnje plinceze, a danas majke, bake i nene, pjevale toliko drage i sjetne pjesme, kojima su pronosile slavu Mostara širom Jugoslavije i svijeta. „Mostarska mati“ natjerala je suze, baš kao i svaka druga, koje su članice ansambla sinoć pjevale srcem i dušom, kako su to uvijek i radile od tamo daleke 1973. godine.

Mostarske kiše padale su zadugo sinoć, a za to vrijeme pred očima svih prisustnih ukazao se prijeratni Mostar, u svoj svojoj ljepoti, kakav i priliči najljepšem gradu na dunjaluku.

A kad je vrijeme rastanka došlo, suze su zaiskrile u očima svih prisutnih. A i nema ništa teže kad se rastaju prijatelji.

Ostajte nam živi i sretni do sljedećeg jula i ponovog povratka u vrijeme koje će vječito ostati u srcima svih iskrenih mostaronostalgičara.

Hvala Šomi, hvala Šole, hvala Sandra, Asime, Aida, Majo, Sanja, Miro, Josipe, Snježana, Dragane, Adnane, Slavene, Marina, Irena, Dijana…