Mostarci: Aco biciklista
(preneseno sa FB/Mostarski Ikari- Mostari)
JEDNA LEGENDA MOSTARA….
Zelio bih vam opisati ovog covjeka na slici. Poceti cu
ovako. Kada sam jos bio dijete i kada nisam znao da postojim, njega sam sretao
u fejicevoj ulici. On je uvijek bio veseo covjek, nikada me nije interesovalo
da napisem neki tekst o njemu, jer sam jos dok sam bio dijete, gledajuci druge
ismijavao njega. Zalim sada sto sam to radio. Aco bicikista je covjek kojeg
znam citav zivot, covjek koji je citav zivot na biciklu i koji je imao tuznu
sudbinu svog zivota, takodjer i dobru. Kako mi stari ljudi pricaju, on je bio
covjek kojeg je nekad stara Jugoslavija poznavala po njegovim biciklistickim
trkama, i njegovom plemenitom dusom. Sjecam se jednom, dok sam setao
kundjilukom, ja sav mokar sa kisobranom po nevremenu hodam, on ide bez
kisabrana i pored sebe polahko gura svoje biciklo, koje je volio vise nego
ista. Jedino je to imao. Nije osjecao nevrijeme na svom biciklu kao da ne
osjeti ne vrijeme. U svom zivotu sam ga dosta puta vidio sa nagnutom glavom
prema dole, vidjela se neka tuga u njemu, vidjelo se nesto. Bio sam
zainteresiran da saznam sto vise o njemu, jer sam vidjao tog covjeka i sjecam
ga se od kako znam za sebe. Znao sam od prvog trenutka kada sam ga vidio kao
djecak, da nije imao dobar zivot, da je bio na nekom dnu. Ali kada sam vidio
njegove osjecaje i njegovu dusu, promjenio sam u glavi misljenje o njemu.
Promjenio sam sebe prvog, onda sam poceo da pomognem nekim ljudima da shvate ko
je Aco, i da je on legenda grada Mostara.. Nazalost dosta me ljudi nije
shvatilo, i nije shvatilo poentu moje price. Aco je covjek koji kroz svoj pusti
zivot nije imao nikog, nije imao oslonac nikakav, nije imao osobe pored koje
moze leci kao covjek, nije imao rame za plakanje, nije imao vecerati ni skim,
nije imao pokloniti njegovo srce nekoj zeni ili dobiti sina ili kcerku, dobiti
dar od Boga.. Nije imao neku kucu. Nije zelio sada neki telefon koji mi zelimo
mladje generacije, poceci govoriti od sebe. Zelio je samo mir, al ga dosta
ljudi nije shvatalo. Nazalost niko nije zasluzio da pati, niko. Nikada nikoga
nije imao, i boli, stvarno boli vidjeti covjeka takvog. Ja hvala Bogu imam sve
i trazim jos to nesto, trazim neki put ka sreci, a nikada nisam pomislio kako
je njemu, dok su mu se rugali i ismijavali. Kako je gledati to, kako je
osjetiti tu bol, koju je on imao dok su mu se mnogi rugali i spustali ga na
zemlju. Ja imam na nekog se osloniti, imam kucu, imam nesto, zamislite kako je
njemu bilo dok nije imao nista, samo razmislite, i zapitajte se u sudbinu Ace.
Aco je covjek kojeg je mnogo ljudi postovalo, i sad ga postuje, kao sto ga i ja
postujem i molim se dragom bogu da mi oprosti sve za Acu, sve sto sam mu rekao
nekad, dok nisam kontao svoj zivot.. Takodjer Aco je covjek, kojeg smo mi
mladje generacije smatrali, ovako da se izrazim prosijakom, ili covjekom koji
nema nista. Aco je covjek koji je kroz zivot dosta toga napravio, sto mi necemo
napraviti za jos 1000 stoljeca. On je covjek koji je vecinu svoje boli pokrivao
osmijehom. Kada sam shvatio ko je i kome posvecujem ovaj teskt sto sada pisem,
shvatio sam da ga posvecujem velikom borcu, velikom covjeku, i mom idolu. Zelio
bih da i vi neki shvatite da trebate da se divite ovoj legendi Mostarskoj,
volio bih isto tako da ga dizete u nebesa kada pricate o njemu, a ne da ga
spustate na pod, jer je dosta vremena u zivotu svome bio dole. Hvala…
By: Senco Bakija.
