Prije pet godina nas je napustio jedan stvarni svjetski ŠAMPION, koga su svi voljeli.
(objavljeno na protest.ba)
Mate Parlov (1948 – 2008)
"Kako ja mogu biti nacionalist ako sam svjetski prvak? Mnogi to ne razumiju. Nisu bili ni prvaci države, a često niti sami sebe nisu uspjeli pobijediti. Svijet se divio mojim rezultatima, i svi su me svugdje prihvatali kao svoga, bijeli i crni, svejedno Upoznao sam svijet, i ne mogu biti ništa doli kozmopolit. Tako ja gledam i na sport i
na život." (Mate Parlov)
Mate Parlov: Gonila me želja da uspijem u onome u čemu sam osjetio da sam dobar.
Mate Parlov je bio najjači čovjek na svijetu. Ako ga se ne sjećate ili mislite da je ova tvrdnja pretjerivanje, onda pitajte svoje roditelje i sve one koji su svjedočili nastupima Mate Parlova u bokserskom ringu. U razdoblju od 1969. do 1978. godine na svijetu nije bilo jačeg poluteškaša. Mate Parlov je svoju boksersku vještinu gradio ‘glavom’. Bio je izuzetno pametan bokser, s uvijek pripremljenom strategijom i vrhunskom tehnikom. Jedan je od revolucionara ovog sporta koji je primjerom dokazao plemenitu stranu inače prilično okrutnog sporta.
‘Mate je bio čovjek, laf kako mi to kažemo, ljudina i nikad više neće biti takvog. Vjerujte, nije preuveličavanje, Nikad nagao, prebrz, uvijek smiren kao i njegov boks s kojim je oduševljavao cijeli svijet. Neće se takav više roditi.’ (Marjan Beneš)
Mate Parlov je imao strahovitu ljevicu.
Rođen je 16. novembra 1948. godine u Splitu. Karijeru je počeo 1964. godine u Puli. Zvijezda je bljesnula već 1967. godine, kada Mate osvaja svoj prvi od osam uzastopnih naslova prvaka Jugoslavije. Od 1971. do 1974. godina Mate Parlov osvaja pet naslova prvaka Balkana.
U Madridu 1971. godine osvaja naslov evropskoga prvaka, a ovaj uspjeh je ponovio i 1973. godine u Beogradu. Na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine osvojio je zlato, a 1974. godine u Havani postaje i amaterski prvak svijeta.
Mate Parlov odlučuje da 1974. godine započne profesionalnu karijeru što je u tadašnjoj Jugoslaviji doživljeno kao šok, jer je sportski profesionalizam bio tretiran kao neprimjerena stvar. Iako tadašnja država pokušava izbjeći dalje praćenje Matine profesionalne karijere, svi Jugoslaveni bez izostanka zorno prate svaku narednu borbu Mate Parlova.
‘Mate je bio daleko najbolji sportaš jugoslavenskog vremena. Za mene je uvijek bio inspiracija, pa iako je visoko postavio ljestvicu, pokušavao sam dostići neke njegove uspjehe, a kada sam nešto i bio napravio, bio sam jako ponosan što sam napravio nešto kao Mate.’ (Željko Mavrović)
Mate Parlov je tokom sedamdesetih godina dvadesetog vijeka bio nepobjediv u bokserskom ringu.
Već 1976. godine osvaja titulu evropskoga prvaka u profesionalnom boksu, a 1978. godine stiže i do borbe za naslov prvaka svijeta sa Argentincem Miguelom Angelom Cuellom u Milanu. Treba li napominjati da je Mate osvojio i ovaj trofej?
Iz aktivnog boksanja se povlači krajem 1978. godine, ali ostaje ‘u boksu’ sve do 1984. godine kada kao selektor vodi reprezentaciju Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Los Angelesu, a njegovi puleni osvajaju jedno zlato, jedno srebro i dvije bronze. Potom se Mate povlači iz boksa, kratko komentarišući: ‘Boks, osobito profesionalni, postaje sve veća fulirancija.’
‘S Matom sam proveo svoje najbolje boksačke godine. Bio nam je selektor u Los Angelesu kada sam osvojio olimpijsko zlato. Imali smo šest boksera i uzeli smo četiri medalje, ni Amerika nam nije bila ravna. Ja zlato, Redžepovski srebro, Puzović i Salihu broncu, a i Škaro bi da nije naletio na Amerikanca. Nikad se nije ponovilo. Na njihovim mečevima se moglo učiti o boksu.’ (Anton Josipović)
Mate Parlov: Imao sam strpljivost, znao sam čekati i udariti kad treba. Nije manje važno znati uzmaknuti, od znanja udaračkog. Nisam upadao u nikakva iskušenja izvan ringa, a nisam ih ni tražio.
Nakon završetka karijere u boksu živio je u Fažani pokraj Pule, daleko od sporta i javnog života. Vodio je vlastiti kafić u Puli u koji su svraćali njegovi obožavatelji. Dakle, SVI.
Parlov je imao tajnu strast – poeziju, a kako je sam jednom prilikom rekao, na njega je jako uticao stariji brat, profesor književnosti. Prije borbi se psihološki pripremao čitanjem poezije.
U martu 2008. godine saznao je da boluje od raka pluća. Preminuo je poslije četiri mjeseca – 29. jula 2008. godine. Pokopan je dva dana kasnije na Gradskom groblju u Puli.
‘Mate je bio sportska ikona, uzor svim sportašima u bivšoj Jugoslaviji, jedinstveni model kako se odnosi prema sportu i životu, kako se bori u ringu. Nesumnjivo je bio najbolji sportaš u ovom dijelu Evrope. Bio sam u generaciji boksača koja je nadolazila kad je Mate već bio veliki šampion, prvak svijeta i olimpijski pobjednik. Davao nam je savjete, pokazivao nam kako se boriti, ali učio nas i životu ne samo sportu. Bio nam je istinski idol. Posljednji puta sam ga vidio 2005. na turniru u Puli, svaku večer bismo došli kod Mate u njegov kafić pa potom zajedno išli u kafane, on je znao napamet baš sve narodne pjesme, makedonske, crnogorske, bosanske… I sâm je pisao pjesme.’ (Tadija Kačar)
