.
.
.
U plamu rujne boje
Daljni se istok sjao,
S ljubavlju pjesme svoje
Slavuj je ružu zvao;
Večernjeg zvona zvuke
Vjetrić je nosio širom –
Ti si skrstila ruke
S pobožnim, slatkim mirom.
Molila ti se blago
Za bolje roda svoga,
Za svoje Srpstvo drago
Zvala si Spasa Boga;
Tvoje su usne male
Šaptale r'ječju tajnom,
I čiste suze sjale
U tvome oku sjajnom;
A ja sam u tebi, čedo,
U tebi, zv'jezdo čista,
Najljepši cv'jetak gled'o
U rosi kako blista.
Aleksa Šantić (1894.)
