Ženidba u Mostaru

starinska priča…

Došao nekakvog vakta neki malo stariji čovjek, odnekle sa strane, u Mostar.  Pun para. Navratio u jednu kafanu, naručio piće i iskoristio priliku da započne razgovor sa jednim domaćim čovjekom, bezbeli pošto mu je platio turu pića.

     Došao sam, pravo da ti kažem, da nađem kakvu ženu, može biti i malo starija. Zašao sam u godine, para imam, biće joj sigurno dobro, pa eto, ako kakva ima…

     Kako da ne – kao da jedva dočeka sugovornik – Evo moja majka, zašla je u godine i vazda je govorila da bi volila živjeti tako s nekim, ko ima dosta para.

Bješe drago čovjeku što mu je od prve uspjelo naići na tako finu vijest i počne častiti, prvo pićem, pa onda jelom, pa se skupi čitava družina, u neka doba pribaviše i muziku, fešta do nekih doba, da nemože bolja biti. Kad su se dobro ponapili, u neko doba noći, reče onaj prvi, da sad mora otići kući, da pita majku, hoće li pristati da se uda. Rastadoše se i dogovoriše da se nađu ujutro, odmah iza doručka.

Čim je svanulo, došao čovjek, stranac, u istu kafanu, još malo mahmuran od prethodne noći, ali veseo, isčekujući dobre vijesti. U to se pojavi njegov sinoćnji sugovornik, a dođoše i ostali od prethodne večeri.

     Šta ima, je li pristala? – upita čovjek, nemajući strpljenja čekati da taj progovori.

     Majka hoće, to ti kao prvo mogu reći, nema nikakvih problema, kako sam ti sinoć i rekao, Ali ima jedan problem. Babo neće ni da čuje!

Čovjek se ustade, prebaci kaput preko ramena i bez riječi napusti kafanu. Ko zna, kontao je, gdje li dođoh, koga li pitah, sa kim li sam imao posla. Sigurno je samo jedno: Nikad više nije ni primakao blizu Mostara.

Komentariši