Mornari…

Mornari…

 

Mornar je jedno skoro zaboravljeno zanimanje, a otkako se ne ide u vojsku, ne viđamo više mornare po sokaku, u gradu, u kafani, kad ono dođu na odsustvo, u bijelim odijelima, sa prugastom marnarskim majicama, mornarskim kapama i obaveznim mornarskim torbama. Nema mahale, a skoro ni familije, da neki momak nije odrapio 2-3 godine u mornarici. To je nekada bio najduži vojni rok. Ode u vojsku momčić, vrati se čovjek. Ostale su uspomene na vojničkim slikama, uspomena iz Pule, Splita, Šibenika, ili negdje sa nekog broda, duž Jadrana.

Za razliku od mornara vojnika, zanimanje mornar je podrazumjevalo naporan posao na brodu, mjesecima plovidba po svjetskim morima, i rijetke zabave po lučkim kafanama, sa lučkim djevojkama.

Ostali su vicevi i anegdote. Nekada davno susreo sam jednu ženu u Dubrovniku. Pričala je kako ima troje djece od tri različita oca, različitih nacionalnosti, a po očevima iz bijela svijeta im je davala i imena.

Nekada su pitali nekog mornara, je li istina da svaki mornar ima po jednu curu u svakoj luci u svijetu, a on je odgovorio, pa ne pristaju brodovi u svim lukama svijeta. Što znači, gdje pristaju, ima i curu.

Jedan vic kojega sam pročitao ovih dana podsjetio me na zaboravljene mornare, a potvrđuje i sve ovo što sam gore napisao.

U jednoj lučkoj gostioni razgovaraju dva mornara.

– Dobio sam 6 čestitka za Novu godinu na 6 svjetskih jezika!            

– Nije to ništa. Ja još uvjek plaćam 8 alimentacija u 8 različih valuta?

2 komentara

Komentariši