U Mostaru je 1893. godine javnu rasvjetu sačinjavalo 400 fenjera na petrolej, koji se dobavljao iz rafinerije u Bosanskom Brodu. Osvijetljenost ulica je bila nezadovoljavajuća, a veliki su bili i troškovi održavanja, jer su fenjeri stradavali od bure i kojekakvih „pustahija, kojima je pijanima to bila glavna noćna „zabava“. Do 1900. g. bilo je uposleno 8 „užigača“ koji bi predvečer palili fenjere, a zorom ih „trnuli“.

Još od 1903. godine se u Mostaru pripremalo uvođenje električne rasvjete, da bi tek u septembru/rujnu 1911. godine započela gradnja električne centrale, a to je ona zgrada u kojoj je sve do pred ovaj rat (1992. godine) bila štamparija „Rade Bitanga”, neposredno uz nekadašnji hotel „Ruža” i na uglu ulica Onešćukova i Husnije Repca. Nabavljeno je postrojenje centrale na dizel gorivo, a po gradu su tada postavljeni stubovi, rasvjeta se sastojala od 600 žarulja i 30 velikih kandelabara. S mostarskih su ulica uklonjeni dotadašnji fenjeri „na gaz“ i lampe na acetilen (karbid), po mostarski „garbit“, te su osvijetljene 2. juna 1912. godine.

Tom prilikom je održana svečanost na Musali, pred hotelom „Neretva”, na kojoj je govorio tadašnji gradonačelnik Mujaga Komadina. S Huma je ispaljen 21 topovski plotun, a gradskoj elektrani je dato, kako to i priliči, ime austrougarskog cara i kralja Franje Josipa. Međutim, za Mostarce je to ime bilo predugačko, oni su je (kao što to i priliči Mostarcima) prozvali Munjara (od munja). Najljepše je bilo osvijetljeno Štefanijino šetalište u dužini od 1 km, na kome je postavljeno čak 60 žarulja i 6 velikih stupova.
Zgrada „munjare“ je dosta dugo služila kao glavni pogon i upravna zgrada štamparije, da bi njeni ostaci bili potpuno uklonjeni nakon zadnjega rata.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago