Četiri desetljeća, a za prave ljubitelje fudbala, koji su doživjeli te trenutke, kao da je bilo juče. I danas su u sjećanju svi pojmovi i detalji vezani za tu utakmicu. Onoga vremena, po propisima FIFA, dvije ekipe, ukoliko su imale isti broj bodova i istu gol razliku u grupi, za daljnji plasman, igrale su samo jednu utakmicu, koja se zvala majstorica, a igrana je na neutralnom terenu. To je ono što se danas zove baraž, a igraju se i dvije utakmice. Datum odigravanja utakmice je bio 13. februar 1974. godine. Waldstadion u Frankfurtu na Majni. Ondašnja Zapadna Njemačka. Gledalaca 63.000. U gledalištu, mahom radnici-gastarbajteri, i navijači i jednih i za drugih, ali više naših. Uz TV ekrane, desetine miliona Španaca i Jugoslovena.

Najvažniji momenat utakmice, zbog čega se sve ovo i pamti: 13. minut, centaršut Buljana, skok Katalinskog, šut glavom kao iz udžbenika, španski golmana Iribar brani, kratko odbija loptu, a Škija još u padu, desnom nogom zakucava loptu u devedesetku. I to je čitava priča.

Nakon te pobjede, reprezentacija Jugoslavije plasirala se na završni turnir Svjetskog prvenstva, koji je te godine igran u Zapadnoj Njemačkoj.
Četiri decenije su protekle, a stariji ljubitelji fudbala fudbala, sjećaju se svih detalja iz te februarske noći, kao da se sve dešavalo nedavno, prije nekoliko dana. Kako današnji fudbalski analitičari znaju reći za tu utakmicu: nije to bila baš neka istorijska utakmica, jer to nije bilo ni prvi ni posljednji put da se reprezentacija Jugoslavije plasirala na neko Svjetsko prvenstvo. Prije toga, reprezentacija je postigla najveći uspjeh na jednom Svjetskom prvenstvu, zauzevši četvrto mjesto u Čileu, 1962. godine, a nakon toga, osam godina kasnije igrala je u Španiji, pa opet, još osam godina kasnije u Italiji.
Iz ondašnjeg fudbalskog časopisa Tempo, ostala je uspomena, dvije slike preko čitave stranice, sa ova dva Škijina udarca. Kako god, htjeli to ili ne, oni su postali istorijski.

Škije nema među nama već nekoliko godina. Za istinske ljubitelje fudbala, kao da je još uvijek tu negdje, sa nama, jer je ostavio toliko tragova iza sebe, u njegovom Želji, na reprezentativnom planu, a pogotovo na terenima nekadašnje Prve savezne lige.
Iz arhive Enesa Vukotića iskopasmo jednu sliku sa stadiona pod Bijelim Brijegom, sa Škijom, Ribarom, Enverom Hadžiabdićem, Sulom Repcom, Kuljom i Duškom, i djevojkama iz folklora RKUD Abrašević iz Mostara, pred početak jedne utakmice, na stadionu pod Bijelim Brijegom.

Četiri decenije kasnije, neki novi Zmajevi, sa reprezentacijom Bosne i Hercegovine, prokrčili su put na Mundijal u Brazil. Novi Zmajevi, novi detalji, novi golovi i novi junaci, o kojima će, nadamo se, isto ovako, kroz četiri decenije, pričati neke nove generacije. Škija i njegova generacija pokazali su kako se to može.
U organizaciji Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine, u Sarajevu će se od 3. do 6. aprila, u znak sjećanja na ovu legendu bosanskohercegovačkog fudbala, održati 3. memorijalni turnir „Josip Katalinski – Škija”. Na turniru će učestvovat kadetske reprezentacije Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije, SAD, Grada Beograda, te zajednička selekcija Sarajeva i Istočnog Sarajeva.
Upravo onako, kako bi ti i Škija želio.

Smail Špago