Da bi se kroz Mostar uspostavila što bolja saobraćajna komunikcija, 1916. godine podignut je most kojeg Mostarci od vajkada zovu Carinski most.
Samo tri godine nakon puštanja u promet Lučkog mosta, grad na Neretvi se pripremao za izgradnju još jednoga. Europom je te 1916. godine bjesnila klaonica Prvog svjetskog rata i austrougarska vlast je željela uspostaviti u Mostaru što bolju cestovnu i željezničku komunikaciju sa Sjevernim logorom.
Imajući na umu hitnost projekta, ing. Miloš Komadina je ponudio idejni projekt mosta kojega je izradio još prije dvije godine za potrebe premošćivanja Neretve u Vojnu. Civilna i vojna komisija je jednoglasno prihvatila projekt uz zaključak da se most izgradi za kolski i željezni promet. Lokacija za gradnju je izabrana na Carini, na onom mjestu gdje je Neretva najuža. Projekt je predviđao armirano-betonsku konstrukciju s dva luka – veći luk bi premošćivao Neretvu, a manji kameni plato obale. Sredinom te godine radovi su bili u punom jeku, s tim da su većinu fizičkog rada obavljali zarobljenici i to Rusi, Talijani i Srbi. Uslijed nedostatka radne snage radovi na mosti nisu napredovali prema planu, ali je ipak 9. marta 1918. godine most završen i svečano otvoren za promet. Vozni dio mosta je pored kolskog dijela imao tračnice i za uski i za normalni kolosijek. Neki dijelovi mosta nisu tada bili završeni kao što je druga betonska kućica namijenjena za naplatu mostarine i dijelovi ograde, ali je nova vlast nastavila gradnju i kompletan most je završen tijekom 1920. godine
Most je 1918. godine dobio ime most kralja Karla, ali je ubrzo nova vlast to promijenila u most Kralja Aleksandra. Mostarci ga oduvijek zovu Carinski most.
(Ismail Braco Čampara/Tibor Vrančić/Smail Špago)
