By Gizenga
Tavla je čudesna igra i jednostavna, ne moraš znat ni do deset brojat, dovoljno je do šest…u stvari moraš znati jezik tavle koji je isti od Bagdada do Mostara, jezik djelenja, dušeša, dubeša, dubare, ićibira, onja…jezik pula i zara…jednostavna igra, a toliko komplikovana da moreš sto godina kibit, ćurit, tabirit, al ništa neš skontat dok ti neko ne kaže.
A tavla bez kibicera ne ide, al šuteći, jer…kenjat uz tavlu ne ide, samo igrači mogu jedan drugog kapijat i tuć u glavu…još se sjećam kad je u fronti na Aveniji, u žaru borbe između Slanog i Salke Dolafovog starog, Slani reko: Mali, zucneš li još jednu pula ti je i ćifericu…
Vjerovatno niko ne zna kako je tavla uz loptu postala mostarski nacionalni sport, ali Mostaraca moreš između ostalog i po tom poznati…
Bi negdje `94, grad pun naših izbjeglica, u Štutgartu, Königsstrasse, one duge basamake i dvojica bacaju…i ja im priđem i ko iz topa kažem: a jeste brate našli gdje će bacat…i bili brate.
A tavla se ipak ne igra sa svakim, moraš imat pravog rivala, nekog kog ti je merak marnut, džaba meni što sam smislio i objašnjenje za ove holanđana da ih naučim, ali džaba, nema tavle dok ne naletiš na nekog iz sokaka…
I tako objasnim…»Tavla ti je ko rat, crni i bijeli, i neko drugi za njih kocke baca…ljudi se razbježe svugdje, oni onda žele nazad…a put je opasan, pa traže saputnika da se kapijaju…jer, kad si sam, mlatnut će te, pa moraš nazad»
A jesam mahnit, gdje će oni ovo shvatit, nisu oni uživo igrali ni backgemmon…igra bez povratka…
(gizenga/fb)
