«Utakmica s Grcima odlučivala je o sudbini jugoslavenskog nogometa. Igralo se u Ateni, s novim selektor Miljanom Miljanićem koji je trebao biti nacionalni spasitelj, nakon što je Vujadin Boškov doveo reprezentaciju na ivicu katastrofe. Morali smo pobijediti s tri gola razlike da bismo se plasirali na svjetsko prvenstvo, ili s dva gola, pa da igramo majstoricu sa Španjolcima. U prvom smo poluvremenu poveli, sve je išlo kako treba do onog časa kada je Josip Katalinski, negdje s ruba šesnaesterca, pokušao vratiti loptu Enveru Mariću koji je iz nepoznatih razloga bio istrčao s gol crte, pa je lopta onako pješke prošla pokraj njega i završila u mreži. Tada je nastupio kaos, Vladanko Stojaković nerazumljivo je urlao u mikrofon, gledatelji ispred malih ekrana svađali su se je li za gol kriv lijeni Hercegovac ili je kriv glupi Bosanac, no sve su spasili Ivica Šurjak, koji je postigao svoj prvi pogodak za reprezentaciju, te Stanislav Karasi, koji je u posljednjim sekundama utakmice donio tu povijesnu pobjedu (preko cijele naslovnice beogradskog Sporta osvanuo je naslov: Konac delo Karasi). No time nisu prestale debate Marića i Katalinskog. Zdrave snage inzistirale su da letećeg Mostarca zamijeni Olja Petrović, a Katalinskog Dojčinovski ili Pavlović. Međutim, nekoliko mjeseci kasnije, bio je već februar 1974., Miljanić je u Frankfurtu obojicu gubitnika ipak uvrstio u ekipu. Marić je tada sve branio, dvaput spasio mrežu pred strašnim Santillanom, a Katalinski je Iribaru zavalio onaj volej koji je kasnije došao na naslovnu stranicu fudbalske enciklopedije i albuma samoljepljivih sličica Fudbaleri i timovi za sezonu 1974/75. Jugoslavija je na svjetskom prvenstvu slavno propala, ali, srećom, nisu bili krivi ni Bosanci, ni Hercegovci».
