Jürgenovu sestričnu, djevojku od 16 godina, koja je izgubila život u avionskoj nesreći Germanwingskovog aviona početkom ove sedmice nisam imao prilike nikad upoznati. Ustvari, nisam ni znao da postoji. Ponekad bi Jürgen u razgovoru samo spomenuo neku od svojih sestara. Jurgenovu kćerku Leoni sam imao priliku upoznati, jer je nekoliko puta dolaziila sa ocem kod Emira i Alme. Bilo mi je interesantno da djevojka igra fudbal, i to vrlo uspješno, i da sa svojih 16 godina već kuca na vrata mnogih ženskih klubova Bundeslige.
Kad se desila tragedija sa avionom, javnost je ostala potrešena saznanjem da se među poginulim nalazilo 16 učenika gimnazije iz Halterna i njihove dvije nastavnice španskog jezika. Vraćali su se sa razmjene učenika iz Španije. A što je najtragičnije u svemu tome je saznanje da je za to putovanje među učenicima bilo organiozovano izvlačenje ceduljica sa imenima, iz šešira, ko će putovati (?). Nakon nesreće ispada da je to izvlačenje ustvari bilo izvlačenje karte za odlazak u smrt.
Sudbina. Ili, kako to naš narod zna odavno reći: “Tako im bilo zapisano”. Isto kao i bračnom paru iz Düsseldorfa, našim Bosancima, koji su bili na utakmici El Clacicca u nedelju večer. I bilo im zapisano da kupe kartu baš u ovom avionu.
Kao što je bilo zapisano da co-pilot ovog aviona bude Andreas Lubitz. A kako od jučer javljaju mediji nesretni co-pilot je navodno, namjerno srušio avion, i odveo 150 ljudi u smrt. Istraga će potvrditi takve navode. Danas mediji pišu da je co-pilot patio od depresije.
Postavlja se pitanje: “Sa kim se to mi sve vozimo?” Avionskih nesreća je bilo, i biće ih. Kome bude suđeno da izvadi „kartu za smrt“ u nekom od tih aviona, neće moći izbjeći sudbinu.
Ovdje se sjetih jednog događaja, koji sada graniči sa anegdotom, a desio se negdje tamo početkom sedamdesetih godina. Tada sam još bio student u Sarajevu, i kad bi mi god to vrijeme dozvoljavalo, išao sam u Mostar. Vozom. Popularan je bio putnički u 13:25, a ako bi na taj zakasnio, bio je lokal za Konjic u 15:15, a iz Konjica drugi, šinobus za Mostar ,oko 17:50, sa dolaskom u Mostar malo prije sedam uvečer. Koristili smo i tu varijantu, jer se još uvijek moglo stići i na korzo, i na igranku, pa i na randes.
Jednom prilikom, na peronu na željezničkoj stanici u Sarajevu, čekali smo polazak ovog voza u 13:25. Studentarija, uvjek hrpa. Stavili smo torbe u kupe, i izišli vani, da vidimo koga još ima. Vagon je bio odmah iza lokomotive. Na peronu je pored lokomotive stajao jedan mladić, nekih dvadeset i koju godinu. Skontali smo da je mašinovođa, tj. onaj koji vozi taj voz. Stupili smo u kontak sa njim, malo popričali i nasmijali se, a onda do nas dođe jedan stariji čovjek sa štapom. Vidio zar, mlađarija, smijemo se, pa priupita: “A koji od vas vozi ovaj voz?”. Mi se malo razmakosmo, a mašinovođa reče: “Ja dedo, šta treba?” Čovjek se malo odmaknu, odmjeri ga od glave do pete, pa odmjeri i nas sve okolo i reče: ”A bogami se ja neći s tobom voziti! Sačekaću ja lokal”. Zar, izgled mašinovođe mu nije davao sigurnost. On mlad, a ovolika grdosija. Jedan između nas reče da je taj čovjek nekad i sam bio željezničar. Valjda ga je poznavao. Ne upitasmo ništa više, raziđosmo se, uđosmo u voz, i voz uskoro krenu. Naravno, stigli smo na vrijeme u Mostar. Ništa se dramatično nije dogodilo.
Ponekad kad se desi nešto ovako, kao kod ove avionske nesreće, padne mi na pamet i taj događaj, kao i onaj iz onog vica o popu i šoferu, kad su preselili na onaj svijet, pa došli bogu na istinu. Pop dobi uputnicu u pakao, a šofer u raj. Kad se pop pobuni i upita zašto tako, svemogući mu odgovori: “Kad si ti držao propovjedi u crkvi, svi su spavali, a kad je ovaj vozio autobus, svi su se krstili i molili bogu”.
Ljude koji su nastradali u avionu, niko više ne može vratiti. Daj bože što manje ovakvih nesreća, daj bože što više zdravih i pametnih, onih koji upravljaju velikim mašinama, ali i našim životima dok smo u njihovim rukama. I ne daj bože da se ponovi.
(spagos)
