Mostarci koji se pamte

Tekst je objavljen na portalu Nova Sloboda i na blogu spagosmail.blogger.ba 2.11.2012. godine

Sjećanje na dragog profesora Cezara Cezu Danona.


Mostarci koji se pamte


Sačuvano od zaborava

FOTO: Mostarci koji se pamte

Kad biste bilo koga Mostarca od Musale do Sjevernog pola upitali da vam predloži listu Mostaraca koje pamti, svako bi imao neki svoj vlastiti prijedlog. Od poznatih, popularnih, pa sve do onih iz najbliže okoline, iz raje. U tu listu, naravno dolaze i dragi učitelji i nastavnici, jer nekad smo od tih ljudi učili i život i struku.
Jedan od Mostaraca, koga pamte sve generacije učenika Elektromašinskog školskog centra iz Mostara, iz one popularne “tehnike”, neposredno pored Carinskog mosta, i kojega bi svaki od nekadašnjih učenika EMŠCa stavio na svoju top-ten listu Mostaraca je professor Cezar Danon, naš dragi Cezo. Generacijama učenika tehnike predavao je predmete mašinske struke, a uz struku tumačio i život.
Cezo danas dijeli sudbinu hiljada Mostaraca, raspršenih širom svijeta. Njegova sadašnja stanica zove se London. Zahvaljujući internetu, mailovima, facebooku, na veliko zadovoljstvo ponovo se uspostavljaju kontakti, obnavljaju pokidane veze. Cezo se često javi, ovoj malo mlađoj raji, nekadašnjim njegovim učenicima, s njegovim lijepim sjećanjima na nekadašnji Mostar, u kome su carevali složnost i jedinstvo. U svojim tekstovima, Cezo se rado prisjeti Mostaraca, koji su nekada živjeli i radili u Mostaru i davali svoj doprinos nekadašnjem njegovom razvoju i imenu. Mlađim generacijama mnoga od ovih imena neće značiti ništa, a malo starije generacije će se prisjetiti ponekog. Po djelima koja su ostala iza njih, a koji su ponegdje ostali zabilježeni i na požutjelim fotografijama, vrijedi ih spomenuti i prisjetiti se:
Mostar je grad u kome su živjeli mnogi ugledni, znani, ljudi od pera, slikari, duhovite šaljivdžije, o kojima neću ovom prilikom pisati. Pišem o ljudima koji su obavljali svoj svakodnevni posao, ali, ipak, na poseban način dali pečat gradu, tako da su ostavljali neku posebnost čisto mostarskog koloriteta, o ljudima svima znanim, dragim i bliskim. To su bili:


Adolf Staud (Štaud) – čuveni i nenadmašni slastičar, koji je 1921. godine iz Trebinja doselio u Mostar. Inače je rođen 1877. godine. u Letovicama u Češkoj. Slastičarna mu je bila u sadašnjoj Fejićevoj ulici i radila je sve do kraja Drugog svjetskog rata, a slovila je u ono vrijeme kao najbolja slastičarna u Mostaru.
Franjo Grüner – proizvođač i prodavač cvijeća, bavio se i pčelarstvom, a živio je u Liska ulici.

Anton Zimolo – fotograf i uvaženi umjetnik, foto amater, imao je atelje-radnju pored pozorišta, priređivao je izložbe svojih lijepih fotografija.

Halid Kudra – prodavač povrća i stalni inventar Tepe.

Sida Levi – ugledna modistica iz Fejićeve ulice, u čijoj su se radnji ženskih šešira, okupljale žene na druženje i razgovor.

Karlo Sesar – prvi majstor za opravke radio aparata, kome je radni prostor-radiona bila na Glavnoj ulici.

Antonio Tiberio – zvani „Sinjor Antonio“, vlasnik i kinooperater kina „Central“ u Fejićevoj ulici. Rođen 1872. godine u Trevisu u Italiji, po zanimanju je bio mehaničar, a u Mostaru je živio sve do svoje smrti 1957. godine. Prije toga, kino je nosilo naziv „Urania“, a ime „Central“ je zadržalo sve do kraja Drugog svjetskog rata, kada je nacionalizovano i nastavilo poslovati pod nazivom kino „Volga“, a tek 1948. godine je dobilo svoj konačan naziv „Zvijezda“.

Romeo Tiberio –sin Antonia Tiberia rođen 1912. godine, bio je arhitekt, koji je projektovao mnoge zgrade Mostara i ostavio svoj pečat gradu. Od brojnih zgrada koje je projektovao da nabrojimo samo neke: blok stambeno-poslovnih zgrada s prvim mostarskim neboderom u Glavnoj ulici iz 1956. godine; „Sokolova“ zgrada preko puta Đačkog doma, zgrada banke s express restoranom na Bulevaru; stambeno poslovna zgrada koja se nastavlja na hotel Bristol – tzv. Revija, zgrada Socijalnog osiguranja u Fejićevoj ulici, zgrada osnovne škole u Donjoj Mahali i još mnoge druge.

Blaška Slišković – poznati ugostitelj, vlasnik ugledne gostione „Jagnje“.

Rifat Zvonić – brico, frizer, maniker i pediker, radni prostor mu je bio u mostarskoj Banji.

Poldi i Nela Mandlbaum – držali su restoran hotela Neretve, s ukusnom hranom, pristupačnih cijena.

Ibrahim Torlo i žena mu – držali su ugledni brijačko-frizerski salon na sjevernoj strani ulica Fejićeve i Osmana Grebe u dvospratnoj stambeno-poslovnoj zgradi. Prije Drugog svjetskog rata u istočnoj strani, u prizemlju ove zgrade (donedavno prodavnica „Kraš“), držali su prodavnicu mješovite robe braća Merdžo.

Berta Bergman – doktor pedijatar, koja je radila u poliklinici u barakama, gdje je danas hotel Ruža. Voljeli su je i djeca i dječji roditelji.

Mesari Handač i Vrgora. Handač je držao i košer meso (hrana koja je u skladu s propisima židovskog zakona) i to je meso koje je dozvoljeno da jedu Jevreji, pa su kod njega Jevreji bili kupci. Oba mesara imali su svoje sušnice za meso, pa su zimi, pored svježeg mesa, imali i kvalitetno suho meso.

Joško Fromer – prvi prodavač radioaparata, koji su bili marke Orion. Inače je bio limar i vrlo znan i svestran majstor metalske struke. Prodavnica i radionica mu je bila u sadašnjoj Fejićevoj ulici preko puta zgrade pošte. Nakon Drugog svjetskog rata, radnja je zatvorena, a prostorije u prizemlju je koristilo Lovačko društvo.

Antun Pacher i braća Kisić, u ortakluku otvorili su krajem devetnaestoga vijeka knjižaru na Glavnoj ulici, tačno preko puta Zeme. Bili su veoma umješni i poduzetni, tako da se na velikoj većini razglednica onoga doba nalazi njihov žig „Pacher & Kisić“. Poznato je da je njihova izdavačka kuća u Mostaru djelovala u periodu od 1890.–1940.godine.
U istoj, Glavnoj ulici bila je poznata, jedno vrijeme jedina Šotrićaapoteka.

Meha Cojla – prodavač novina, koji je imao kapu s malom svjetiljkom i stalno je govorio: „Javlja, javlja“, kada bi ga upitali ko javlja i šta javlja odgovorio bi: „Kupi novine, pa ćeš saznati“.

Ivica Marković – dimnjačar, koji je stanovao u Dudinoj ulici, svugdje je stizao, a sve bi kvalitetno uradio.
Bilo je više pekara, koje su proizvodile kvalitetan hljeb i kifle, a posebno mjesto je zauzimala Tokićeva pekara, preko puta Gimnazije, gdje smo mi tadašnji učenici kupovali kifle. Kasnije je postala popularna i čuvena pekara s kvalitetnim kiflama, pored Lučkog mosta – Dugalića pekara. Trebalo se čekati u redu da bi se kupile kifle.
To su neki posebni Mostarci koje pamtimo, ako znate još neke, biću zahvalan da dopunimo listu ove kategorije Mostaraca“.

Tibor Vrančić je Cezino prisjećanje na Mostarce onoga vremena dopunio i ilustrovao fotografijama iz njegove bogate foto arhive.
Priredio: Smail Špago

Komentariši