Marijanska ostrva nalaze se u Tasmanskom moru. Na ovim ostrvima čovjek se garantovano može isključiti od svega, masovnog turizma nema, a kampiranje se vrši u komšiluku kengura.
Ko ima osjećaj da je u ovom modernom svijetu okružan samo galamom, ovdje će sigurno doći na svoje. Nema stanovnika, nema automobila, nema struje, nema prodavnica, a ima kengura, walabija, wombatsa i mnogo svjedočanstava iz praistorije i ranih dana nastanka zemlje. U liticama, u Uvali fosila, na sjevernoj obali, nalaze se fosili hiljada raznovrsnih morskih stvorenja. U pećinama se gnijezde pingvini. Abel Tasman, koji je otkrio ova ostrva, po kome je i Tasmanija dobila ime, dao im je ime ne po djevici Mariji, nego po imenu žene generalnog guvernera kolonije Antona van Diemensa.
Marijina ostrva su poznata po tome, jer su u početku služili ka zatvor za osuđenike za teška krivična djela. Tamo bi ih iskrcali, i prepustili prirodi. Pa ko preživi, preživi. A kazna je bila doživotna. Ko je odavde htio pobjeći, plivanjem, splavom, ili na neki drugi način, morao se suočiti činjenicom da će se usput susresti sa bazbroj ajkula. Sve to se dešavalo polovinom devetnaestog vijeka.
Danas je izgled ostrva mnogo pitomiji. Ostrva su nacionalni park. Flora i fauna, kao i usamljene plaže, privlače prijatelje prirode i kampere. Čak se i zloglasni zatvor Darlington sa distance od 150 godina posmatra u mnogo blažoj formi. Četrnaest dobro očuvanih zatvorskih baraka proglašene su svjetskom baštinom UNESCOa.
Ma Marijina ostrva se može doći trajektom, koji saobraća svakodnevno od mjesta Triabuna na Tasmaniji.
Naravno, prije toga treba doći do Tasmanije.
(izvor:welt)
(izvor:welt)
Smail Špago
(Novasloboda.ba)
(Novasloboda.ba)