(preneseno sa bloga: blog92.net)
gost autor: drzurin otac
Trideset ću godina zaredom posjećivati Mostar – stalno ljeti i samo ponekad s proljeća, i uvijek će to za mene biti praznik!
Ipak, moj prvi susret s Mostarom dogodio se u ranu jesen.
Bilo je to davne l966.godine, kada sam se – gonjen željom za znanjem i obrazovanjem – iz Boke Kotorske bio zaputio na daleki put za Banjaluku …
O Mostaru tada ništa nisam znao. Ono malo znanja iz knjiga i priča po čuvenju, višestruko sam nadoknadjivao sopstvenom maštom… Uprkos njoj, medjutim, taj me je prvi susret s Mostarom naprosto fascinirao!
A bio je to samo kratki, usputni boravak na autobuskoj stanici u rano i nešto potom i u poznije i samo malčice hladnije ranojesenje predvečerje… I oba ta dva predvečerja kao da bjehu stopljena u jedno jedinstveno desetljeće!
Oba ta predvečerja još mi stoje pred očima!
Ugledavši nakon izlaska iz autobusa Mostar, tri sam puta uzastopce izgovorio istu riječ: – Mostar, Mostar, Mostar! …
Onda vidjeni Mostar, za mene bijaše čudo! Nevelik, pripijen uz obale Neretve i šaren od fasada austrijskih, minareta istočnjačkih i zelenih bašti, a sav na kamenu i od kamena – ličio mi je na posrebren ibrik ili na šarenu dinju «bagdatku» iz mog rodnog, kumanovskog kraja …
I nije se moglo znati, činilo mi se, šta je u njemu bilo ljepše: blagost klime, prozračnost predvečernje tišine ispunjene svijetlošću ili, pak, tvrdo lišće na košćelama koje su uporedo rasle i hrvale se s nekim arišima-došljacima u parkovima koji su svi do jednoga težili da budu «pod konac», iako je sve ostalo bilo razdešeno i naprosto prštalo u svojoj neponovljivoj originalnosti…!
Ko li je samo – pitao sam se – uporno, pedantno i do besvijesti strpljivo slagao sve one tanke kamene ploče na krovovima kuća što su ličile na riblju krljušt?
Sa svojih nepunih devetnaest godina, o starom Mostaru kakav je oduvijek bio i takvog kakvog sam ga te večeri ugledao, sve se navlas poklapalo osim jedne stvari: tada vidjeni Mostar bio je još mladji od mene!!!
Dirnula me je za trenutak i umorila tolika njegova ljepota, te sam sekundu ili dvije iza toga oči držao zatvorene.
Kada sam ih otvorio, još sam se jedanput uvjerio da Neretva zaista teče na samo par koraka od mene! I ona je onda zaista bila modra! Poput tirkiza se plavila njezina voda sa nekim bjeličastim prelivima na svojoj površini … Žurila je, izgledalo mi je, da što prije proteče, donoseći pri tom stalno nove količine modre vode.
Stajao sam uz stražnji dio karoserije autobusa i jeo kiflu pošpricanu susamovim sjemenkama i poslije svakog zalogaja čvrsto pripijao usne i zaustavljao dah kako bih što više toga vidio …
Onda vidjeni Mostar, ličio mi je na obijesnog arapskog harafiša koji ništa nije krio od samoga sebe i kome ni na pamet nije padalo da ponešto odglumljuje…
Jeo sam svoju susamovim sjemenkama pošpricanu kiflu i divio mu se nepatvorenom osjećajnošću, solidaran sa svime što se u njemu nalazilo… Drhtala je u meni moja mladost skupa sa vitkim minaretima i okruglim, bijelim oknima na crvenkastoj fasadi hotela «Neretva» vidjenog uporedo sa dijelom karoserije tada najnovijeg modela «Centrotransovog» autobusa, a to daleko vrijeme i ta davna l966. godina još mi kao kost u grlu stoje i ja ih dok sam živ zaboraviti neću moći …
I još dok ne bijah pojeo svoju kiflu do kraja, autobus je već polazio. Pokrenuo se nečujno, minuo kraj zgrade hotela «Neretva», i, na moje veliko iznenadjenje, tu je ogrmnu zgradu povukao za sobom!?
Dugo se ta crvenkasta gradjevina kretala uporedo s autobusom, poskakivala skupa s njim i kao da su se hrvali i grlili na rastanku …
Kada je najzad autobus počeo da savladjuje uspon u strani iznad grada, ta je zgrada odjednom klonula. Njena se bijela okna nisu željela odvojiti od Neretve …
Ali, ja ću kasnije a ne tada upoznavati Mostar i u njemu tražiti usku i ni desetak koraka dugačku i do zagrcnutosti lijepu «Zećinu» ulicu u mahali ispod Huma – mahali čije ime ni dan danas ne znam!
Sve će se to dogadjati u jednom od brojnih prevrućih ljeta tokom narednih nezaboravnih godina (Nezaboravnih zbog onolike nade i snage u nama!) Tražit ćemo
n a s t r o j e tu malenu uličicu duž cijele obale Neretve i tek će nam je na kraju jedan od dječaka što su se kupali u rijeci pokazati i dovesti nas do nje pokazujući nam na uski prolaz izmedju kuća sa fasadama od suhog blata, i to će biti, u stvari, ta «Zećina « ulica.
Ne šira od jednog niti duža od petnaestak koraka, završavala se pred kapijom iznad koje se pred nama zabijeliše slova na metalnoj, plavoj tabli na kojoj je pisalo: «Zećina – 5».
Kapija pod tablom – obična drvena vratnica od izbijeljenog čamovog drveta – kada se otvori, otkri nam usko betonsko dvorište ne veće od kutije šibice!
I odmah sa tog dvorišta i pogled na ulazna vrata u kuhinju iscijela sa dnevnim boravkom, a na vratima – i začudjena i pomalo uplašena – niko drugi do Plema, jer niko drugi nije ni mogao biti – toliko smo bili sigurni da je ona!!!
I tek kada joj rekosmo ko smo – e tek onda one dragosti i tek tada ono od prevelike radosti dodirivanje rukama po obrazima kao da se umiva… Mislim da je uspjela samo da kaže : – Ah, djeco moja! Hajte, hajte u kuću, ljubi vas majka!!!
I sve je to Plema izgovorila u paničnoj žurbi uvodeći nas pravo nasrijed kuhinje u kojoj je pred mojim očima zablistao do novog sjaja izglancani stari šporet na drva; sa sredine poda sahan od rosfraja i na njemu staklena činijica izvrha napunjena kockom šećera, a cijeli pod prostrt nečim sivomaslinastim i bez ijednog truna na sebi …
Unutra, pak, sve sjenovito, ali vidljivo kao pri najboljoj svijetlosti. Ne. Plema nije imala kada, niti je pak željela da sjedne! Kružila je i optrčavala oko nas troje kao što jarebica u polju optrčava i kruži oko svojih tek izljeglih jarebičica, sve dok mi na kraju nije ispružila zrelu, žutocrvenu breskvu i ja tada pomislih: – O, Bože, kako li su sve majke iste…!?
I poslije dvadest i pet godina koliko je odonda prošlo – godine u kojima će Bosnom protutnjiti jedan od najkrvavijih i najprljavijih ratova koji je ikada vodjen – ja ću jedne sparne ljetne večeri preko „ devetosamosam“ zatražiti i dobiti Plemin telefonski broj… Na telefonu će mi se javiti njezin zet Selim koji ni slučajno neće moći da mi prepozna glas…
– Daj mi – rekoh mu – Plemu! Ona će me se sigurno sjetiti!
– Bogami – reče mi on – ona ti je imala šlog i jedva da može govoriti, ali evo ti je!
Nastupila je iza toga mala stanka. Zatim čuh Plemu kako drhtavim ali odlučnim glasom pita: – Ko jeee?
Zatreperi joj nešto u grlu, zaustavi se na trenutak da bi mi napravila mjesta da se mogu predstaviti, a meni se odjednom podsjekoše obije noge.
– Ja sam! – rekoh zbunjeno. – Enisin Sandi! Sandi ovdje … Jesi li živa, majko?!
Pobježe mi riječ majko i ne sluteći dok sam je izgovarao koliko će je ona ponijeti i kakvu će joj snagu dati.
Iza toga, najrazgovijetnijim glasom kojega sam ikada čuo preko telefona, Plema mi je uzvratila kristalno jasnim riječima: – A jesam, sine moj, jesam, živa sam!!!
I ne sjećam se više sta smo poslije toga govorili, samo znam da joj objećah da ću u septembru ići za Banjaluku i da ću svakako svratiti u Mostar da je vidim!
Početkom oktobra, medjutim, Plema je umrla! Prevarih je neka mi je od Boga prosto, a njoj neka je laka zemlja i vječna slava i hvala, i neka nad njom vazda žubori tiha voda koja teče ili ne teče njenim rodnim Nevesinjem …
………………………………………………………………………………………………………………………..
Nakon Plemine smrti, kasno podjesen, ponovo se zaputih za Banjaluku, ali kao nekim zaobilaznim putem, i kao da mi se sve vrijeme puta – ne znam zašto – pred očima nadnosilo smrknuto lice Ali-paše Rizvanbegovića-Stočevića!
Putovao sam ponovo onim istim «Centrotransovim» autobusom koji je sada bio poluraspadnut zbog rata za Bosnu, i Ali-paša me je sve vrijeme ljutito tjerao od sebe, govoreći mi:
– Marš, bre, nikogoviću! Sikter odavdje da prodjem!
Strahovito ljut zbog nečega, nije htio čak ni da me pogleda, već je kandžijom vitlao iznad glave i požurivao nekoga iz sopstvene pratnje kao da mu se o glavi radilo …
Čudio sam se i pomalo strahovao koliko je istorija porozna i šupljikava…!?
I Ali-paša, i njegova pratnja, sporo su napredovali na izlasku iz Mostara krećući se onim dugim, ravnim dijelom puta što od Vrapčića vodi prema Bijelim potocima, Salakovcu i Aleksinom hanu…
Toliko su sporo napredovali da sam im iz autobusa morao pomagati i povlačiti ih kako ih noć ne bi stigla!
Moja im pomoć ništa nije značila!!!
Kod Prigradjana – ondje gdje Neretva teče iza velike okuke ispod brane na Salakovcu – baš na onome mjestu na kome će se Ademu Šantiću u ljeto l993. godine kosa sa glave podizati zbog stotine njezinih različitih šumova od kojih će se njemu svaki put činiti da je gaze pripadnici HVO – a, baš na tome mjestu, Ali-pašina pratnja je posustala i popadala na nekom zelenom livatku!
Tada se i naš autobus počeo kvariti uslijed prevelike izraubovanosti u ratu, a na moju ispruženu ruku u znak pomoći Ali-pašinoj pratnji, jedna od žena koja je sjedila odmah uz vozača ispružila je svoju u mom pravcu i s njom odmjerila do lakta …!
Na autobusu su se već dimili točkovi od pregrejanih diskova ili zapaljenih pakni, ali je u njemu i dalje nesnosno treštala glasna muzika iz nekog pretpotopskog, pokvarenog kasetofona…
Do bola se ponavljao isti refren iz odvratno loše, petparačke kafanske pjesme. Orilo se: « Hajde, brate, popij malo… More, hajde, hajde – kad si trezan nema vajde! Kada piješ, kada piješ – sve ih šiješ!!!»
Urnebes, opštenarodno veselje i kad je bal nek je bal, svoj su vrhunac dostigli u trenutku kada je žena sa prvog sjedišta kao raspamećena počela da ijukće i da zavija opjevavajući i istovremeno žaleći za Radovanom Karadžićem …!
I sve je ona tako «ijuktala» uvijajući se u struku kao zmija-šarka do blizu Makljen-planine, ili možda čak i do Trnova kraj Sarajeva, pošto uopšte više nije bilo važno kuda se putuje!???
Odušivala je zbog neke svoje teške muke ili slatke čežnje, a ja sam se pitao ko li joj je muž i razumije li ta žena išta pod milim bogom dok vozaču do sebe nasilno ugurava u usta s vrha oguljenu bananu …
Uto su se već i svijetla palila u daljini. Jesen je bila pa je noć brzo pristizala. Zahvatala me je tuga što je od Vrapčića do Bijelih potoka pa i dalje od njih, sve ležalo u mraku i što su skoro sve kuće bile porušene. Na neporušenima su se vidjele rupe od šrapnela i metaka i izgledale su kao da su ih stršljenovi bušili.
Boljelo me je i to što se Ali-paša na mene ljutio bez ikakvog razloga, a pomalo sam žalio i što zbog pomrčine neću moći vidjeti najljepši dio kanjona na Neretvi kod mosta «Begića i Begovića» …
Štošta sam žalio, ali ništa nisam mogao da učinim. Samo mi se ispred lica nadnosila pomrčina i bivalo mi sve hladnije oko srca; plakalo mi se od iznendne tuge što se ni iza rata ništa promijenilo nije…
U mraku kraj puta, napušteni, stajali su na drvenim tezgama džakčići mandarina od po deset kilograma, a Neretva – umjesto da teče – samo se ljeskala u trima branama uzvodno od Mostara, odavno pri tom potopivši živopisno vrelo kod Aleksinog hana. (Aleksin han – uz kojega su rasle i one tri topolice, a ja stajao u njihovom oskudnom hladu pijući svoju coctu – jedino piće koje sam pio u svojoj najranijoj mladosti koja je davno, davno odlepršala kao san ostavljajući mi samo sjenu sjećanja… )
Sve je u tim trenucima pred mojim očima dogorjevalo kao u nekom velikom požaru. Nevidljivi plamen sagorio je i u pepeo pretvorio najprije onu veliku n a d u , a za njom i sve ostalo … Žar koji je svjetlucao iza velike vatre, uopšte me više nije interesovao!
To se u meni moja stara melahnolija razgarala pustošeći sve oko sebe; to se Mostar moje mladosti skupa sa Ali-pašom Rizvanbegvićem-Stočevićem poigravao sa mnom sve od Stoca i Bune, tjerajući me da sve vrijeme trpim i ćutim!
Jedan drugi beg za to vrijeme – moj Junuz-beg iz mog najranijeg djetinjstva – nagonio me je u vršidbu na gumnu nazivajući me «pezevenkom», šaljivo mi prijeteći kako ću tek vidjeti svoga Boga! Glasom punim sjete nagovarao me je uz to i da što prije odem iz Makedonije da bih vidio kako svijet izgleda spolja – ništa mi pri tom ne govoreći kakav je on iznutra??? …
Bijah i ostadoh njegov «pezevenk», što stariji sve nemoćniji i sve nervozniji, ali i dalje uvjeren kako su ljepota i dobrota, uprkos svemu, neuništive!
I samo što na to pomislih, onaj se ćoravi kasetofon ponovo oglasi: «More, hajde, hajde – kad si trezan nema vajde!»»
Nad Mostarom, osvijetljen u daljini, uzdizao se monumentalni «Križ», dok su na drugoj obali Neretve, nevidljive, ležale utihnule džamije u mraku. I od starog mostarskog mosta ne bijaše ostao ni kamen na kamenu, a ja sam se pitao toliko li zar
od sve naše medjusobne balkanske ljubavi…?!
Niko mi ništa nije odgovarao, a autobus je nastavio lijenu vožnju kroz noć!
Djenovići, u septembru 2003.godine.
