Mostar očima stranih putopisaca: Hotel Casino i buhe (1875. godine)

8 Hotel Casino i buhe, 1875. g.
Sir Arthur John Evans (1851. – 1941) bio je britanski arheolog, koji je svjetsku slavu stekao sudjelovanjem u iskopavanju palate Knosos na ostrvu Krfu, te na osnovu toga razvio teoriju o Minojskoj civilizaciji.
Međutim, za nas je veoma značajan, jer je s bratom 1875. godine došao u Bosnu i Hercegovinu, upravo za vrijeme ustanka koji se događao, kako bi izvidio trenutnu političku situaciju. Već tada je bio visoko cijenjeni stručnjak za Balkan, o kome se nije baš puno znalo. Bila je to njegova treća posjeta, u kojoj je uveliko približio Bosnu i Hercegovinu Evuropljanima.
Dva mjeseca je proveo u njoj (avgust i septembar), a svoje doživljaje, kao i njenu istoriju, prirodne ljepote, narod i običaje, zapisao u knjigu: „Through Bosnia and Herzegovina on foot during the Insurrection, August and September 1875“ (Kroz Bosnu i Hercegovinu pješke za vrijeme ustanka, avgusta i septembra 1875.).
Premda je u Bosnu ušao preko Bosanskog Broda s velikim strahom i rezervom prema svemu na što je na početku naišao, iz nje je izašao obogaćen za jedno životno iskustvo i pun ljubavi prema toj tako čudnoj zemlji. Mostar je na njega ostavio izuzetno lijep dojam i posvetio mu je popriličan prostor u knjizi.
Ovdje ćemo navesti samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org
[…] Već se pojavljuju ispred nas uzdignuti mostarski minareti. Grad leži na Neretvi, na mjestu na kome sa svih strana planine izbijaju iznad rijeke. Ova se dolina ponovo širi k jugu, tako da značaj Mostara leži u tome što je ključ saobraćajnih veza između gornje i donje doline rijeke Neretve. Gledamo s visina, iz perspektive insekata, na ovaj grad na uzanom ulegnuću — osinom pasu — između grudi i stomaka riječnog sliva. Približujemo se glavnoj gostionici, sasvim istaknutoj kamenitoj građevini, ponosnoj na naziv „Casino“, a i njen vlasnik, italijanski Dalmatinac, zadovoljan je jer smatra da se pridržava evropskih načela. U našoj sobi se ovdje nalaze pravi kreveti, koje smo vidjeli kad smo napuštali austrougarsku granicu i kao ukras slika „Imperatore e Reˮ“ (car i kralj). Ovdje nas je posjetio naš konzul Holmes. On stanuje pod istim krovom. Prilikom našeg dolaska nije bio ovdje. Olakšavao je diplomatsku dosadu prijatnim zanimanjem na obalama Neretve, koja je puna lijepe pastrmke. […]
[…] Mostar je kao grad ostavio na nas prijatniji utisak od ma koga bosanskog grada. Kuće nisu izgrađene od običnog drveta i blata, već su sve podignute od kamena. I ovdje, kao i u Tešnju, vidjeli smo tornjeve — campanile. I nad grobovima muslimanskih svetaca vide se mnoga visoka i živopisna kubeta. Grad krasi četrdeset džamija, a mnoge svojim kubetima i prozorskim pločama čudno izražavaju rimski i vizantski uticaj; ne uzimajući u obzir vrhove, minareti izgledaju kao nedovršeni korintski stubovi i svojom elegancijom više su nas iznenadili nego oni u Sarajevu. Čak je i pravoslavna crkva rađena sa boljim ukusom. Mostarske ulice neprekidno ostavljaju na nas utisak da smo došli do granice rimske civilizacije. […] Porim je ime planine ispod čijih ogoljelih vrleti sada prolazimo i na slavenskom jeziku znači: na Rimu, ili iznad Rima i, vjerovatno, ukazuje na to da je ovaj dio doline Neretve ostao rimski u doba kada je unutrašnja planinska divljina prešla u ruke slavenskih varbara. Mostar zaista duguje svoje ime. a, vjerovatno, i sam svoj postanak rimskom poduhvatu. […]
[…] Ali, najinteresantniji spomenik rane civilizacije ovog grada je veličanstveni most preko Neretve, a njemu čak i današnji Mostar mnogo duguje za svoj značaj i ljepotu. Sastavljen je iz jednostavnog svoda, koji je dug 95 stopa i 3 inča, a iznad rijeke se diže 70 stopa, i to kad je vodostaj nizak. Prema tradiciji, ovo je djelo cara Trajana, čiji su građevinski uspjesi u istočnoj Evropi izvršili jak uticaj na južnoslavensku maštu. Drugi pripisuju podizanje mosta Hadrijanu, a Turci, ne želeći da ostave značaj takvog graditeljskog remek-djela đaurskim imperatorima, sve su prisvojili za svoga sultana Sulejmana Veličanstvenog. Ovaj i drugi turski upravljači vjerovatno su popravili i izmijenili građevinu toliko da Gardner Wilkinson izjavljuje da ni jedna originalna oznaka rimskoga rada nije ostala na spoljašnjoj površini, ali, ipak, on nije ništa manje ubijeđen da je most rimskog porijekla. Očevici će se složiti s Gardnerom da, uz tradiciju, veličina rada i oblik svoda potvrđuju rimsko porijeklo. Na kapijama s obe strane mosta nalaze se tornjevi i tu smo otkrili ponešto rimsko, a, takođe, i dolje na riječnoj obali pored mosta, kod nekih drevnih svodova i građevina. Ispod visokog svoda, smaragdna Neretva zadimljena i pomamna žuri između ogromnog kamenja kojim je zasuto njeno korito, praveći mnoštvo zapjenušanih virova i kao da je još, poslije osamnaest vijekova, uznemirena jarmom koji joj je nametnuo gospodar svijeta. Vrletne obale obrazuju naslagane i ispletene stijene, a kite ih biljke puzavice i divlja vinova loza. Iznad njih, dižu se arkade turskih trgovinskih radnji romantične istočnjačke robe. Dalje, postupno, nižu se vrhovi, tornjevi i zidine čudnih starih utvrđenja, dva vitka minareta, a još dalje, daleko pozadi, u svijetu južnoga sunca, ocrtavaju se ogoljele planine i ispod njih srednjovjekovne konture grada. Čitav prizor predstavlja slikovitu kombinaciju jednakih tonova i oblika, kakve još nisam vidio ni u jednom drugom gradu. […]
[…] Ali-paša, raniji Ali-aga od Stoca, mjesta njegovog nasljednog dvorca i posjeda, izdanak je poturčenog hercegovačkog plemstva. Prilikom pobune bosanskih reakcionarnih muslimanskih velikaša bio je u mogućnosti da pomogne sultanu, i to odlučnim i brzim naoružanjem potčinjene raje. On je, izgleda, bio čovjek iznad prosječnosti i, naročito, prožet turskim darom za obmanu. Dok su mu hrišćanii bili potrebni, nije štedio obećanja i kleo se raji „zlatnim krstom“ da će sve namete ukinuti, sem stotinu para na ime godišnjeg harača. Ali, pošto je zajseo u vezirovom dvoru u Mostaru, povećao je harač, nasilno nametnuo desetinu i, uz još teži pritisak, udvostručio druge namete. Sada je, jedino, bio zabrinut kako da smiri muslimane svog pašaluka, te je dozvolio svojim agentima da postupaju sa rajom sa još većom grubošću nego ikad ranije. Pod izgovorom da hvata hrišćanske podanike, izbjeglice koje bi se usudile da dođu iz Crne Gore i posjete svoje kuće u Hercegovini, on bi slao odjeljenja fanatičnih oficira, a ovi bi opkolili hrišćanska sela, zlostavljali i ubijali koga bi htjeli, a sve pod izgovorom da su to uskoci, kako su, inače, izbjeglice nazivane, ili njihovi jataci. […]
[…] Najposlije, Ali-paša je pao u nemilost kod Porte. Njegove veze i spletke s muslimanskim velikašima Bosne, prilikom njihove posljednje pobune protiv sultana 1850. godine, dovele su na njegovu glavu osvetu drugog osvajača Bosne — Omer-paše Latasa. Propast našeg tiranina, slična svim događajima njegove tiranije, bila je potpuno istočnjačka i, kao završni čin drame, odigrala se, s pjesničkom podudarnošću, baš na mostu u Mostaru. Još jednom, dozvoljavam sebi da se obratim za pomoć našem hercegovačkom istoričaru:
„Stari, sakati Ali-paša bio je primoran da skače s noge na nogu, sa štakom u ruci, sve do mosta na rijeci Neretvi i tamo su ga, poruge radi, posadili na mršavo i šugavo kljuse, njega koji je toliko mnogo godina samovoljno upravljao Hercegovinom i počinio toliko mnogo zlih djela. U svom poniženju, Ali-paša je bio pretjerano osjetljiv i stvarno je počeo da grdi Omer-pašu i između ostalog, rekao je: ’Zašto me mučiš ovako? Ti si Vlah i vlaški sin! Od koga si dobio ovlašćenje da me mučiš ovako? Tačno je da sam podigao oružje protiv samog sultana, ali ti nemaš prava da postupaš sa mnom kao sa zarobljenikom, i to naročito ti, koji si tri puta bio seraskir. Stoga, prljavo Vlašče, pošalji me mome padišahu da mi sudi i ne muči me više pod moje stare dane!’ Kad je čuo ovo, Omer-paša se prepao da bi mu ove greške mogle škoditi u Stambolu, gde je Ali-paša imao mnogo prijatelja na najvišem mjestu, kuda je, obično, slao mnogo novaca iz Hercegovine. Tako je Omer-paša razmislio o ovim stvarima i najposlije je shvatio da će biti bolje ako Ali-paša ne bude duže na ovom svijetu. I. pazite, noću, oko dva sata, čuo se pucanj i stigle su vijesti Omer-paši da se slučajno omakla puška i da je tane prošlo kroz Ali-pašinu glavu. Tako je umro Ali-paša Rizvanbegović na dan 28. marta 1851. godine“. […]
[…] Mostar ima oko osamnaest hiljada stanovnika. Značajan je to grad u ovom kraju. Dugo je bio glavnim trgovačkim skladištem Hercegovine i davno je poznat po proizvodnji mačeva, kao što su oni iz Damaska. Roba je i ovde mnogo slična sarajevskoj, te nemam šta naročito da pribilježim o mostarskim ulicama, sem što se jedan stari Turčin – čije principe poštujem – kleo bradom prorokovom da nikad neće prodati ni najbeznačajniji nož iz svog dućana nikakvom kaurskom psu. Neću da se raspitujem o pogledima jedne mostarske djevojke, koja je vješto spustila svoj veo prilikom našeg prolaska pored njene kapije, pošto nas je blagonaklono obdarila diskretnim i skoro prijatnim pogledom i izrazom. Primijetili smo da se upotreba vela u donjoj dolini Neretve zaista ne zahtijeva tako strogo kao što je to običaj u Bosni, ali je prikrivanje lica jedino odbačeno u Jablanici i njenom susjedstvu. […]
Obilje voća daje mostarskim ulicama vrlo prijatan izgled. Breskve su malene, ali i evropski kupac će se zadovoljiti, po peni kilogram, sočnim lubenicama i smokvama i delikatnim grožđem. Od ovog grožđa se pravi, širom ovih krajeva proslavljeno mostarsko vino. Grožđe je, zaista, veličanstvenog kvaliteta i opjevala ga je srpska narodna pjesma. Dan polaska bio je užasno vruć. Iznad grada širila se zagušljiva i sparna vrućina, kakvu nismo imali sve od kad smo napustili dolinu Save. Naš konzul kaže da je klima ovdje mnogo toplija nego u Carigradu. Željeli smo, prirodno, da dobijemo konje i da tako olakšamo sebi onaj dan puta do granice. Konje je bilo neobično teško dobiti. Pomenuli smo paši ovu našu teškoću i on je plemenito dao par konja za našu upotrebu. Preporučio je da krenemo danas poslije podne kako bismo iskoristili stražu koja prati grupu Hercegovaca sa karavanom do Metkovića. Uostalom, mjesto se nalazi na našem putu za Dalmaciju. Ova nas je klima stvarno zaplašila i brinuli smo se kako da se što prije otisnemo naprijed. Iskoristili smo prijedlog i oko pet sati poslije podne krenuli s našom konjičkom grupom na najužasnije putovanje u mom životu. […]
Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago
(novasloboda.ba)

Komentariši