U sjećanju: Prije trideset godina


Prije trideset godina Mi smo raja iz Mostara

Četrnaestog maja 2016. godine završava ovogodišnja sezona Premijer lige BiH. FK Velež simbol Hercegovine, pojam za fudbal u našoj zemlji napušta rang najboljih i odlazi u Prvu ligu Federacije BiH. Po drugi put ekipa Rođenih će morati napolje iz društva najboljih.
Simbolika je da je upravo na taj datum, ekipa mostarskog Veleža oduševila bivšu državu u kojoj je živjelo više od 20 miliona ljudi. Doduše, bilo je to prije tri decenije. Godina je 1986. Srijeda, 14. maj. Bilo je to još jedno finale Kupa Maršala Tita odigrano u Beogradu. Sastajali su se mostarski Velež i zagrebački Dinamo. Ja sam već tada bio dobrano zaražen fudbalom i gledao sam i upijao svaki dobar potez, što uživo na Koševu i Grbavici, što putem tv ekrana. Da bi bilo malo jasnije, mi smo živjeli u državi koja je promovisala domaći sport, nismo imali priliku u jednom danu putem televizija (crno-bijelih), da pratimo jedno devet liga koliko danas ima priliku gledati prosječan klinac koji je pretplaćen na kablovsku i ima internet konekciju. Mi smo imali jednu ligu, jednu televiziju, sportski pregled nedjeljom i snimak od pola sata najinteresantnije utakmice. I bili smo sretni. Helem, da ne davim sa bivšom državom. Igralo se dakle finale Kupa Maršala, najvećeg sina južnoslovenskih naroda. Njega nije bilo već šest godina, ali kup takmičenje je i dalje nosilo njegovo ime. Finale se igralo u Beogradu na stadionu JNA, današnji stadion Partizana. Uvod u samu utakmicu bilo je fanatično klicanje čovjeku i priredba u njegovo ime. Čovjeku koji je umro tačno šest godina i deset dana prije ovog susreta. Na teren je izašla ekipa koju je sa klupe predvodio Princ sa Neretve, Duško Bajević, za kojeg su nam stariji govorili, da je to bio strašan igrač, koji je svojevremeno predvodio Rođene na travnjaku. Treće finale u koje se mostarska ekipa plasirala. Prvi put su poraženi od Zvezde ’58-e, onda su ’81-e savladali Željezničar. Godinu nakon smrti Broza. Treći put zadnja prepreka do trofeja bio im je Dinamo sa travničkim mangupom na klupi Ćirom Blaževićem. Dinamo je bio blagi favorit u ovom duelu, ali je na teren izašla ekipa u crvenim dresovima, koju su nakon te utakmice svi ljubitelji fudbala u Jugoslaviji dobro zapamtili i naklonili im se do poda.
Sastav u kojem je Velež nastupio u toj utakmici bio je slijedeći: Vukašin Petranović, Ismet Šišić, Goran Jurić, Nenad Bijedić, Vladimir Matijević, Draženko Prskalo, Sead Kajtaz, Vladimir Skočajić, Predrag Jurić, Anel Karabeg (74′ Vladimir Gudelj) i Semir Tuce.
Utakmica je bila jednosmjerna. Velež je u potpunosti nadigrao Zagrepčane i na kraju slavilo rezultatom 3:1. Dva pogotka Bijedića i jedan Predraga Jurića bili su dovoljni za drugi trofej Kupa Maršala. Zagrepčani su postigli pogodak preko Mlinarića, ali je taj gol ostao u sjeni sjajne igre Mostaraca. Veležov princ sa klupe bio je dio strašnog trija koji je harao Jugoslavijom 70-ih godina. Trio BMV kako su zvali Bajevića, Marića i Vladića, u ovoj utakmici u potpunosti je zamijenio novi trio. Sead Kajtaz na desnom, Semir Tuce na lijevom krilu i Predrag Jurić kao centarfor, bili su ubitačan trio koji je tih godina ‘ubijao’ sve svoje protivnike. Upravo njih trojica su bili junaci našeg djetinjstva sa kojim je odrastala moja generacija. U tom danu je stadion Pod Bijelim Brijegom bio uz svoj Velež, a legenda kaže da je tog dana ‘pola Hercegovine otputovalo u Beograd’. Cijeli grad i regija su živjeli za taj datum. Mostar je bio ponosan na svoje Rođene. Tih dana je komponovana i nova himna Veleža. ‘Mi smo raja iz Mostara, sve nas ista ljubav spaja…’, tako nekako je išao tekst. 
Tri decenije poslije niko više ne pjeva tu himnu. Tek na ponekom druženju se pusti ta pjesma, gdje se uz sjetu i pokoju ljutu, prisjete nekih boljih vremena. Današnji Velež ne pripada svom gradu, raju iz Mostara ista ljubav ne spaja, a i Rođeni su godinama daleko od svog Bijelog brijega. Daleko su Rođeni i od sebe samih. Uz klub su ostali rijetki. Mnogi su se po putu okoristili od ovaj klub, iskoristili ga kao moderno sredstvo za sigurno vođenje ljubavi i ostavili. Da se polako gasi i nestaje. Ko je odgovoran? Ne znam. Ne želim da znam, jer ko god da je siguran sam da ne spava mirno. Ja ću se uvijek sjećati Tuceovih driblinga, Kajtazove desnice, Petranovićevih parada, Jurića, Predraga i Gorana, rahmetli Bijedića i sjećat ću se tog finala Kupa Maršala Tita. Zbog njih sam zavolio fudbal, sa njima sam odrastao, a ne sa glupim Pokemonima i T-Rexovima. Mi smo fudbal igrali na ulici, ne na džojstiku. Bili smo sretni. Možda smo bili za neke stvari uskraćeni. Za milione golih guzica na Instagramu, hiljade citata Ive Andrića i Meše Selimovića na Facebooku, i odlične grafike na PES-u. Ili nismo… Sretno Velež, sretno Rođeni naredne godine i svih koji dolaze. Jebiga, ne znam na kraju šta da kažem pametnije od ovoga. Osim sretno jer to je ono što će vam trebati najviše. Ovdje se ne cijeni ništa drugo. Nažalost…


Autor:Sanjin Sarajlić

(spagos

Komentariši