Svi mi na neki način imamo svoju avliju,
i svoju kapiju.
Poneko još i staru majku.
Teško je doći na kapiju i poviriti u avliju
u kojoj nema nikoga, koju niko ne pomete svaki dan.
Dosta je ostalo takvih avlija i ognjišta.
Prazno. Pusto
Prošlog ljeta sam povirio u staru avljiju
na Gradskoj, kod Ljubuškog.
Nikoga. Ni priče, ni graje.
Za sekundu, kroz misli mi prođoše godine.
A evo, nakon ovog Munibovog teksta,
sve mi se to isto u sekundi ponovi.
U avliji, u Ljubuškom
Pise: Munib Delalić
Zamišljam avliju u Ljubuškom, ispred stare roditeljske
kuće, onakvu kakva je uvijek bila: ljeto je, u avliji svi
moji, majka, stričevi i strine, tetka iz Pobrišća, pokraj
nje joj majka, naša pahuljica, rodice i rođaci, pod odrinom
sjede; jedino ja, dijete, malo podalje iz prikrajka
gledam, kao što sam uvijek volio gledati – da sve vidim,
a da mene niko ne vidi.
Pogledom tražim oca, ali njega ondje nema, nije među
njima. U bašti je, naravno, zalijeva ono što je posadio,
što je niklo, i što se, usprkos velikoj vatri, održava u
životu. Pun je on snage i optimizma, gleda šta je učinio,
i planira šta će učiniti sutra, koje je već tu, na dohvat
ruke, samo što nije u avliju ušlo.
Gledam majku, i svu rodbinu, svi nešto pričaju, majka,
po običaju, najviše.
Ali, ko im je svima ugasio osmijeh na licu? Zašto su im
svima kose sijede, oči ispijene, blijede? I kao da ipak
nisu svi na broju?
Znam da na broju svi ne mogu ni biti, da je broj varljiv,
stalno se mijenja. Pa ipak mi tu nešto nije jasno; nije mi
jasno kako sam u toj slici još dijete, i iz prikrajka gledam,
i kako je avlija ista kao što je uvijek bila. Kao da
sam došao do tačke kad se više nije moguće okrenuti,
otrgnuti se od ondašnje slike i biti samo ono što jesam,
star i umoran, i sam, u mračnom i hladnom prikrajku u
kojemu odavno stojim, i čekam, a da više i ne znam šta.
kuće, onakvu kakva je uvijek bila: ljeto je, u avliji svi
moji, majka, stričevi i strine, tetka iz Pobrišća, pokraj
nje joj majka, naša pahuljica, rodice i rođaci, pod odrinom
sjede; jedino ja, dijete, malo podalje iz prikrajka
gledam, kao što sam uvijek volio gledati – da sve vidim,
a da mene niko ne vidi.
Pogledom tražim oca, ali njega ondje nema, nije među
njima. U bašti je, naravno, zalijeva ono što je posadio,
što je niklo, i što se, usprkos velikoj vatri, održava u
životu. Pun je on snage i optimizma, gleda šta je učinio,
i planira šta će učiniti sutra, koje je već tu, na dohvat
ruke, samo što nije u avliju ušlo.
Gledam majku, i svu rodbinu, svi nešto pričaju, majka,
po običaju, najviše.
Ali, ko im je svima ugasio osmijeh na licu? Zašto su im
svima kose sijede, oči ispijene, blijede? I kao da ipak
nisu svi na broju?
Znam da na broju svi ne mogu ni biti, da je broj varljiv,
stalno se mijenja. Pa ipak mi tu nešto nije jasno; nije mi
jasno kako sam u toj slici još dijete, i iz prikrajka gledam,
i kako je avlija ista kao što je uvijek bila. Kao da
sam došao do tačke kad se više nije moguće okrenuti,
otrgnuti se od ondašnje slike i biti samo ono što jesam,
star i umoran, i sam, u mračnom i hladnom prikrajku u
kojemu odavno stojim, i čekam, a da više i ne znam šta.
Munib Delalic, iz knjige “U zemlji dobrocudnih trolova”
(spagos)