Žuti i njegovo prokletstvo

fotos: Sanjin Fajić

(Tekst koji slijedi napisao je Ognjen Pudar, kao uvodno poglavlje u njegovoj novoj knjizi. Baš se dobro uklapa da bude objavljeno na ovaj današnji dan, Ilindan, Aliđun, 2. august i kupanje na Neretvi, ovoga najtoplijeg dana u godini. Priča se već godinama vrti po internetu, portalima i društvenim mrežama. Autor originalne priče je mostarac Muhamed Hamica Nametak. Kazivanje Ognjena Pudara je također na svoj način originalno, i više se naslanja na jednu legendu koja se vijekovima u mjestima uz Neretvu prenosi sa koljna na koljeno, vezano za kupanje na Neretvi, i zabranu kupanja na Neretvi toga dana,  koju su  vijekovima roditelji izricali svojoj djeci.)
Tog jutra nad kotlinom se spustila nekakva neuobičajena tišina. Davno se počelo razdanjivati a kao i da nije. Istina vidljivost se sve više pojačavala, još malo pa će i sunce izbiti iznad Veleža, ma ni jedna jedina ptica da se javi. Čak i Radobolja kao da je utišala svoj žubor. Otud od Neretve čuje se samo neki mrmor. Izostalo je i ono jutarnje pračakanje riba tamo na ušću. Ne čuju se ni glasovi ni odjeci jutarnjeg zijevanja i komešanja razbuđenih stražara oko kula i mosta što se na lancima pružio između njih. Nema ni onog blagog vjetrića što se u samu osvit niotkud pojavi i protrese rosu s lišća i otjera san sa očiju stoke i živadi, a i pjevci kao da su se nešto umorili u toku noći pa se ni oni ne čuju a vrijeme im je davno bilo. Jedino ne izostade ona jutarnja magla što se nad samom vodom iznenada javi baš u momentu kad sunce treba granuti. Bude ona tu kratko vrijeme i čim sunce u potpunosti skoći iznad Veleža i obasja cijelu kotlinu ona se vrlo brzo bez ikakvog traga izgubi, kao da je nikad nije ni bilo. Jutros se i ona nešto uljenila pa se hoće neće podiže. Odljepila se od mosta, u vrh glave pola pedlja, kao da hoće da obezbjedi da se razaznaju koraci nekog stražara, koji su do tog momenta bili gotovo pa nećujni, kako se kreću preko mosta a vide se samo noge daleko ispod koljena. Bože me prosti, kao da stopala same za sebe i postoje i hodaju. Magla se još malo podiže pa se sad noge vide malo iznad gležnja a pojavi se i jedan par obuće bez išta drugog vidljivog kako se kreće sa druge strane mosta u susret onom prvom paru. Na neke dvije dužine koplja, prije nego će se susresti, samo na kratko zaću se neki potmuli huk iz dubine zemlje i onda nestade, kao da se to nama samo pričinilo. Most se lagano zaljulja, lanci i ne zaškripaše, vjetrić na dašak nalik puhnu, samo poneki list kao da zatreperi, magla se diže, pjevci se raskukurikaše, koze počeše da mekeću, a od nekud iz daljine se začu i pomalo ljeno njakanje nekog kenjca. Kao da govori: “Ma hajde da se i ja javim”. Kapetan poče da galami i da požuruje smjenu straže, ptice se razbudiše i život onih na mostu i onih oko mosta krenu u novi dan kao da se ništa neobično nije ni dogodilo a istovetni događaj se ponavlja skoro u isto vrijeme gotovo svako jutro već nekoliko dana. Kako su zemljotresi uobičajene pojava u ovim krajevima niko i ne obraća pažnju na ovo gotovo neprimjetno hučanje i ljuljkanje. Istina neki su kasnije, kad Turci zauzeše i Mostar i cijelu Hercegovinu govorili da su ona svakodnevna treskanja i hučanja bili najava tih novih događaja, ma po svoj prilici da to samo naknadna pamet bijaše.
Oživje i ono malo kućeraka s obe strane mosta koje će se mnogo godina kasnije zvati Mala tepa i Priječka ćaršija. Oni s lijeve obale uglavnom su se bavili drvima, kamenom i ovcama koje su držali gore u gori, dok su se oni sa desne obale uglavnom bavili baštovanstvom, a i jedni i drugi vrlo uspješno švercom svega i svačega. Najviše se švercalo solju dok će mnogo godina kasnije njihovi potomci postati vrlo vrijedni proizvođaći ali i šverceri kvalitetnih duhana. Nekoliko dječaraca se pojavi oko Radobolje sa mješinama za vodu, dok su samo rijetki imali bakrače i njima zahvatali vodu noseći je kućama, čeljadima za upotrebu, a vrlo brzo se ponovo pojaviše vodeći stoku na pojilo dolje na samo ušće. Bješe tu i neki prelaz od brvnadi napravljen, koji je vrlo često voda odnosila, a gdje će kasnije biti izgrađen kameni most što će ga nazvati Kriva ćuprija i za koju će se u vjekovima koji slijede pričati da je poslužila kao probni rad za onu veliku ćupriju što će je izgraditi na mjestu ovog mosta na lancima. Ubrzo se začu i kuckanje čekića po nakovnju a svako malo naiđe i neko preko mosta. Bilo je tu raznih putnika: trgovaca, glasnika, vojnika, sveštenika ali i misionara različitih vjera, žbira svake vrste, putujućih glumaca, muzikanata i cirkusanata, prevaranata, prosjaka, žena od zanata, bogataša i siromaha, besposličara, onih što sudbinu proriču, kalajdžija, gatara a nije nedostajalo ni onih što su pamet izgubili, ni slijepaca i njihovih vodića, kao ni invalida razne vrste, učesnika nekih bivših ratova i bojeva po bližoj ili daljoj okolici. Sve je to išlo kao nekim poslom jal na jednu jal na drugu stranu. Oni što su plačali mostarinu bunili su se da im je skupo pokušavajući da nekako izbjegnu taj trošak ili bar da ga koliko toliko umanje. Rijetki su bili peci kad im je to uspjevalo ali znalo se i to desiti pa se onda svaki od tih slučajeva dugo prepričavao jer obično su to bile prave majstorije duha onih koji daju olakšice zbog uslova koje postavljaše, a još više onih koji olakšice iznuđivaše. Jedna od tih priča je izgledala približno ovako :
Ako nemaš čime da platiš a ti onda preplivaj ili idi negdje gdje ima gaz pa pregazi.
Taman posla. Ne pada mi na pamet da nadrljam ko Žuti.
Koji Žuti, raspituje se stražar.
Ako ti ispričam može li se onda preko bez plaćanja ?
Pošto je odgovor bio potvrdan putnik molilac, neka povelika pričalica, otpoče:
U neka davna vremena, toliko davna da o tome nikakvi zapisi ne postoje, ovdje je bio jedan prelijep grad, vilinski grad. Mnogo godina i vjekova su one tu živjele. Njihova kraljica je imala dvor evo baš ovdje na ušću Radobolje. Kasnije kad su ljudi počeli naseljavati ove krajeve vile se povukoše u duboke neretvanske virove i samo su noću za mladog mijeseca izlazile na obalu i igrale u kolu. Prema ljudma nisu bile zle ali ako bi ih neko uvrijedio onda su znale biti opasne i osvetoljubljive. Protokom vremena uspostavilo se neko pravilo da se u proljeće i ljeto kad su noći mladog mijeseca ne silazi na neretvanske obale a ako si se tu slućajnno i zadesio najbolje da se napraviš i gluh i slijep i da im ne prilaziš jer im to smeta i vrijeđa ih. U danima velikih vručina kad su i noći toliko vruče Neretva je počinjala da šumi nekim čudnim šumom. Ljudi su govorili da riče, da doziva žrtve koje onda predaje vilama kao roblje da im radi u njihovom podvodnom, vilinskom gradu. Uvijek je to bilo najizražejnije uoći Ilindana.
U ta davna vremena jedna od vila se bila zaljubila u jednog mladog i lijepog momka pa ga upozorila da ne ulazi ni slučajno u Neretvu kad čuje tu riku jer će ga onda rijeka predati njima u roblje i nikad više neće moći da se vrati među ljude. On to ispriča svojim sugrađanima kako bi se i oni spasili belaja. Saznade to vilinska kraljica i na Ilindan te godine pretvori se u mladu izuzetno lijepu djevojku pa onog momka pjesmom i igrom namami u vodu odakle se više nikad ne vrati, a ljudima u gradu poruči da će se tako provesti svaki onaj koji na Ilindan u Neretvu uđe.
Jedne godine u gradu se pojavi neki mladi stranac lijepo građen, duge valovite kose boje starog zlata, lijepog ponašanja,kvalitetne i bogato ukrašene odjeće . Za svakog imađaše lijepu riječ. Pun mudrosti i znanja, na svako pitanje znađaše da odgovori. Ljudi su dolazili i iz najudaljenijih naselja samo da ga vide i slušaju kako govori. Pritisla Ilindanska vručina, upeko ćelopek odozgo a vreo kamen odozdo. Namami ga šum Neretve koji mu na najljepšu muziku bješe nalik, svuče se, na jednu pečinu uredno složi svoje haljine i skoči u najdublji vir. Danima su ga tražili i tražili. Najbolji gradski plivaći i ronioci pretraživali su svaki vir i svaki kapak i svaki šibljak mladih vrbica pored Neretve daleko nizvodno ali od njega nikakvog traga. One njegove haljine niko i ne dodirnu. Svi su bili ubjeđeni da tu nisu čista posla i da je neka čarolija u pitanju. Vremenom se na njega pomalo i zaboravi osim što bi se poneko sjetio lijepog stranca kome ni ime nisu znali pa ga radi boje kose prozvaše Žuti. Poslije nekoliko godina pojavi se on jednog dana u onoj istoj odjeći i dalje lijep samo što na licu ne bijaše više osmjeha, a u očima se neka tuga naziraše. Na pitanja nije odgovarao, samo je lutao po gradu, kao da nešto traži. Jednog dana se uputi na sjever, zastade pored djevojačkog vrela da se vode napije i poslije toga ga niko više nikad ne viđe. Neki mudrac iz daleke zemlje mudraca im objasni da je onaj stranac, za koga ga priupitaše, bio rob u vilinskom gradu i da se u njega zaljubila kćer vilinske kraljice i znajući da ne mogu biti zajedno zamoli majku da ga vrati nazad među ljude uzdajući se u povoljan ishod jer nije znao za zabranu obzirom da je stranac. Ova pristade ali mu oduze moć govora kako ne bi mogao da odaje ono šta je u svijetu vila vidio. Ipak mnogi su mislili da se on svjesno vratio u svijet vila jer nije mogo da iz srca istisne ljubav prema lijepoj vili i kleli su se da ih se u tihim ljetnim noćima, ako pažljivo slušaš, može povremeno čuti kako u duetu pjevaju neke setne ljubavne pjesme.
E lijepa ti je ta priča, reče stražar i dozvoli mu da pređe preko mosta bez plaćanja.
Prenoseći se s koljena na koljeno dokotrlja se ta priča i do naših dana. Istina pričalo se i to da i nije bilo baš tako kako je ispričano, nego da su to Mostarci izmislili da privuku bogate putnike namjernike.
Taj i takav život trajaše godina i godina, ma kako vremena opet postadoše smutna, običan svijet je nastojao da se skloni sa vidika vlasti i svih onih koji su na bilo kakvom položaju, sve se nadajući da će se na taj način na njih i zaboraviti.
Zaratili sinovi protiv oca zarad vlasti . Kule prešle pod vlast sinova a naselje počelo da se po mostarima naziva Mostarom. Sad i otac i sinovi traže pomoć od drugih pa bi po onoj narodnoj : “Dok se dvojica svađaju, treći se koristi” jer vrlo brzo i Mostar i cijela Hercegovina padoše Turcima u ruke. Pali bi oni i bez te porodične svađe samo što to vjerovatno i ne bi bilo tako brzo. Grad, koji i nije bio grad u današnjem smislu riječi, imao je samo dvadeset domaćinstava koje sve, kao i cijelo domaće stanovništvo Hercegovine nova vlast razvlasti, oduze im imovinu i pravo na nju te ih proglasi kmetovima a svu zemlju podjeli turskoj posadi (njima tridesetpetorici) i uvede svoje zakone. U to vrijeme bila je to potpuno normalna i zakonita odluka kada se zemlja ratom osvoji. Poslije decenija i decenija stanja ni mira ni rata i povremenih pustošenja od strane raznih vojski koje su tuda prolazile nastade doba mira i gradnje.


Ognjen Pudar

Komentariši