Šta je bo(u)ranija?


…u Bosni ima raznih vrsta buranija (od tikvica, od mahuna, od patlidžana, od poriluka, uz počiteljsku i mostarsku buraniju…
(tekst koji slijedi objavljen je na portalu „republica.co.rs“, autor: O.Z.)
Shodno najnovijem Velikom rečniku stranih reči i izraza Ivana Klajna i Milana Šipke zelene mahune pasulja, jelo od tih mahuna, odnosno fig. sitnica, beznačajna stvar, ono što je vrlo lako, jednostavno; pa dalje mali, beznačajni ljudi, onaj koji je mlad, neiskusan, zelen; nepravilno – buranija.

A priča počinje upravo sa buranijom, tačnije, sa Buran bint Hasan ibn Sahl, ženom abasidskog halife al-Mamuna (813–833). U njenoj opremi nalazio se, kažu, zeleni tepih ukrašen biserima, pa otuda buraniyye naziv za jelo sa kiselim mlekom, spanaćem i pirinčem koje je izgledom podsećalo na ovaj čuveni tepih (po drugoj verziji, pak, sama Buran je izmislila ovo jelo). »Priča se« – čitamo u Istoriji Arapa Filipa Hitija – »da je prilikom svadbe na bračni par prosuto iz zlatnog poslužavnika hiljadu komada bisera iste veličine. Oni su sedeli na zlatnom minderu, po kojem su bili posuti biseri i safiri. Dvije stotine svijeća na svijećnjaku od ambre pretvarali su noć u dan«.
U arapskoj književnosti ovaj događaj dugo je živeo kao jedna od nezaboravnih ekstravagantnosti toga perioda.
I u raspoloživim turskim rečnicima uglavnom se ističe da je u pitanju lično ime – Buran – s tim što ime vezuju za jelo koje je služeno na svadbi ili, pak, Buran identifikuju, ponegde, kao kćer Perviza u čijem posedu je bio pomenuti biserli tepih, koji će, potom, dati svoje ime jelu sličnog izgleda. Tačno je da je ovo ime – Puran, Poran, Boran – nosila, prvobitno sasanidska kraljica (vladala 631. godine), ćerka Husreva II (poznatog i kao Husrev Perviz). Samo Turski etimološki rečnik Ismeta Zeki Eyuboglua ime ovog jela vezuje za Bugru Hana – bugrahani, bugrani, borani – turskog centralnoazijskog vladara iz X veka, kojem ovo treba da je bilo najomiljenije jelo, a za koje, opet, znaju samo Turci (ni danas nikako nepoznat pokušaj svojatanja tuđeg).
Shodno Turskoj enciklopediji,u pitanju je posebno orijentalno jelo; može biti više vrsta, a klasičnim se smatra ono od pirinča i spanaća (uz davanje saveta kako da se prilikom kuvanja sačuva njegova zelena boja). Boranija (borani) se, međutim, gotovi, kako tu dalje saznajemo, i od praziluka, zelenog povrća uopšte, ali i od pasulja, nauta, boba i sličnih mahunarki. Zanimljivo je da je i kod nas to moglo biti jelo od kupusa ribanca i pirinča ili pasulja, uz ono od zelenih mahuna pasulja, a pokrajinski, pak, jelo od zelja ili spanaća s brašnom (što znači, bilo je bliže originalnom značenju ovog naziva).
Pod boranijom su se, međutim, podrazumevala i jela od patlidžana (tada se, očigledno, ljuštio), i to, čini se, od samog početka, kako bi to svedočio najraniji sačuvani arapski (bagdadski) kuvar u kojem nalazimo čak dva jela zgotovljena od ovog povrća: buran i buraniya. I arapski rečnik Reinhardta Dozyja (iz 1881) burani i buraniye prevodi španskom rečju alboranija a, kako se tu dalje objašnjava, u pitanju je jelo od patlidžana, bundeve, (novoprispelog) paradajza i paprike ili, pak, samo od patlidžana (»aubergines a la Bouran«). U španskom postoje i oblici almoronia, boronia, moronia.
Borani je i za turskog učenjaka Muhammeda bin Mahmuda Širvanija (druga polovina XIV i prva polovina XV veka) jelo pripremljeno od patlidžana, uz dodatak kiselog mleka, belog luka i začina, dok su kalji od boranije (borani kalyesi)dodavani još meso, crni luk, jaja i, opet, razni začini.
Među jelima koja su iznošena na carsku trpezu u vreme vladavine sultana Mehmeda Osvajača nalazi se i boranija (borani), tj. spanać pržen sa pirinčem, uz još tri jela od spanaća: bareni spanać, spanać sa kuvanim mesom i spanać sa kiselim mlekom. Tu se daje i recept, pa tako saznajemo još da se boranija tada pripremala od spanaća, pirinča, crnog luka i maslinovog ulja. Servirala se ohlađena sa kiselim mlekom.
Za Vuka Stef. Karadžića (1818) boranija je »die noch grünen Fisolen (lat. phaseoli virides, immaturi)«. »Srbi tako zovu zeleni pasulj« – kaže i Đorđe Popović Daničar – pa bio on presan ili kuvan, ovu su reč uzeli od turskoga burani,što znači jelo od skuvana zelena pasulja zgotovljeno sa mesom i kiselim mlekom. I u Levču kao i u Temniču, kako to svedoči etnolog Stanoje Mijatović, »leti i u jesen prestavlja se boranija od pasulja, a jela se i boranija (dok je još mlada) i od boba«. Buranija, koja se početkom minulog veka gotovila na području nekadašnje Đevđelijske kaze (odnosno kadiluka) bila je obogaćena (kao i ona u Španiji) i novoprispelim povrćem iz Amerike, a pripremala se ovako: »Ispeku se na žaru plavi i crveni patlidžani, nekoliko paprika i bamja, pa sve to istucaju zajedno. Zatim se kane 3–4 kapi sirćeta i doda dva tri češna bela luka i jelo je gotovo. Buranija bi značilo: mešavina«, kazuje, na kraju, Stevan Tanović.
Među srpskim narodnim jelima u Bosni Luka Grđić-Bjelokosić pominje i buraniju. »Pravi se ponajviše od tikve, a može se načiniti i od mladih mohuna (od graha).« A »posne mohune se grade na pirjan, na salatu, a ponajviše u tepsiju na buraniju, ili kako mnogi zovu na červiš. Pripremaju se kao i buranija od tikve«.
Kuvane mahune zelenoga graha vrlo je draga hrana našim težacima u Bosni, kaže i Stevan Majstorović. »Kuvaju se posno ili mrsno; na gusto ili na čorbu.« A ova se hrana iznosi i pred gosta.
I danas u Bosni ima raznih vrsta buranija, kako to u svom poznatom Bosanskom kuharu ističe Alija Lakišić, ističući da»arapski buraniyya označava jelo spravljeno od zeleni i pirinča, te nema nikakve veze sa pojmom buranije u Bosni«, odnosno da u Bosni ima raznih vrsta buranija (od tikvica, od mahuna, od patlidžana, od poriluka, uz počiteljsku i mostarsku buraniju).

Pišući o Tradicionalnoj kuhinji Jevreja bivše Jugoslavije Milica Mihailović je preuzela i jedan recept s podnaslovom »boranija« (iz knjige Nine Kehayan Putovanja plavog patlidžana) začuđena, pomalo, što ovaj podnaslov nema ničeg zajedničkog sa rečju koja je nama poznata pod tim imenom. Jer u pitanju je bio ragu od leblebija, patlidžana i tikvica (u koji se ubacivao čak i jedan mali morski rak, pa jelo nije kašer).
U XIX veku u persijskoj kuhinji bilo je sedam jela u kategoriji buranije: sa spanaćem (esfenaj), sa tikvicama (kadu), sa repom (čogonar), sa patlidžanom (badenjan), sa zelenim mahunama (lubia-ye sabz), sa kiselim artičokama (kangar) i sa vrganjima (qarč), uz obavezni dodatak kiselog mleka. U Persijsko-engleskom rečniku (iz 1892. godine) burani je samo jelo koje se spravlja od patlidžana. U savremenoj persijskoj kuhinji posebno je popularno jelo borani esfanađ(nalazimo ga i u jednom Sufijskom kuharu) koje se priprema od spanaća, kiselog mleka, belog i crnog luka, ali, za razliku od prvobitnog recepta, bez pirinča. Tu su zatim i patlidžan, tikvica i šargarepa. A zelene mahune, odnosno boranija (lubja-sabz) priprema se u Persiji s mesom i drugim povrćem, pa i onim mnogo kasnije prispelim iz Amerike (krompir i paradajz), slično, znači, kao i na našim prostorima.
Zanimljivo je da se u avganistanskoj kuhinji pod boranijom podrazumeva povrće sa sosom od svežeg (mekog) sira; pa tako može biti s krompirom, bundevom, patlidžanom, tikvicama; redovno bez pirinča, ali uvek sa paradajzom.
U standardnim turskim rečnicima borani je povrće (na primer, spanać) sa pirinčem i kiselim mlekom, dok se zelene mahune nazivaju taze fasulye. Kod Bugara je to zelen fasul.
Ali, o kojoj vrsti pasulja je tu reč budući da je ovaj današnji donet, verovatno negde u XVII veku, iz Amerike?
Uz već pomenuti bob (tur. bakla) postojali su, u vreme pre otkrića Amerike, i neki crni ili kineski pasulj (tur. bö(g)rülce), grah (baš pod tim imenom u turskim defterima, čak i crnigrah, ili je to, možda, bio drugi naziv za upravo pomenuti kineski pasulj?), koji tada nije mogao da bude sinoniman s »našim« (odnosno američkim) pasuljem.
Shodno Poljoprivrednoj enciklopediji, »BORANIJA (‘mahune’; Phaseolus vulgaris L.)je povrtarska jednogodišnja zeljasta biljka izpor. Papilionaceae, kod koje se uglavnom za ljudsku ishranu upotrebljavaju mlade mahune (plodovi u nedozrelom stanju). Od boranije mogu da se troše i semenke, koje nemaju kvalitet pasulja«. Kako dalje saznajemo, »danas se intenzivno radi na stvaranju novih sorti i poboljšanju postojećih. I u Jugoslaviji počinje tek posle Drugog svetskog rata ozbiljan rad na ovoj kulturi«.


(spagos)

Komentariši