1860,
1910.
2016.
Waidmarkt u Kelnu je u toku svoje istorije mnogo toga predeverao. Nekada davno tu je bila pijaca proizvoda od pruća, korpa i sličnih pletenih stvari, a od Waide-vrba, nastalo je ime Waidmarkt.
U obližnjem samostanu Bijelih žena, „Kloster der Weissfrauen“, tokom vremena je primljeno oko 1200 prostitutki i okrenuto na pravi put. Čak 1594. godine ovdje je otvorena prva policijska stanica u gradu. Ali, i prvi javni WC (pisoar) 1856. godine.
U gradu se već oko 1853. godine diskutovalo o potrebi otvaranju jedne takve „gradske potrebe“. Prvo je bilo raspravljano o pisoaru na Minoriten placu, ali se odustalo, jer je u samoj blizini bila jedna djevojačka škola, a djevojke, naravno ne bi trebale da znaju ništa o potrebama muškarcima u pisoaru.
I onda se odlučilo da to bude na Waidmarktu, u prvo vrijeme samo kao jedan provizorijum. Zbog toga je napravljena drvena ograda, koja je štitila od direktnog pogleda, a gospoda se ispražnjavala u jedan napravljeni kanal, koji je oticao u spremnik, koji je redovno ispražnjavan. Ovdje treba napomenuti da grad u to vrijeme nije imao kanalizaciju. Javile su se mnoge firme sa ponudom da prazne spremnik, a posao je dobio jedan zemljoposjednik koji je sakupljenim urinom namjeravao posipati njegovo zemljište. Nekoliko godina kasnije, oko 1860. u gradu je već bilo 59 pisoara, tako da je posao pražnjenja brojnih spremnika moglo dobiti više zainteresiranih.
Uskoro su se javile i diskusije da se nešto slično mora napraviti i za žene, tako da je napravljen pravi „toalet“ sa odvojenim prostorima za „Damen“ i za „Herren“, a sve to ponovo na Waidmarktu. Nakon toga počele su se praviti prve posebne kućice „Teehäuschen“ u kojima su se za red i čistoću brinule prve čuvarke. Mala nužda koštala je pet, a velika deset pfeninga. I kako to obično biva, sva stvar ima i dobru i lošu stranu. Javni toaleti su ubrzo postali sastajelište homoseksualaca. Zbog toga su se u muškim odjelima počele praviti poluvisoki zidovi, tako da je gospoda mogla očima pratiti šta se oko i iza njih dešava. Tek 100 godina kasnije toalet na Weidmarktu je otišao u „podzemlje, u koje se ulazilo niz stepenice, sa vidljivim natpisima, gdje ko treba da ide. Ovaj toalet je preko noći postao poznat po još jednoj pokanteriji. Naime, 1966. godine policija je uletila u ovaj toalet, navodno, da bi pohapsila homoseksualce. Tom prilikom privela je devet osoba, a među njima i jednog visoko rangiranog političara. Da li je on tu slučajno zatečen, ili je pak došao s nekom drugom namjerom, uglavnom nije uhvaćen “in flagranti” i ništa mu nije bilo dokazano. Usprkos tome, on je sa svoje političke funkcije odstupio, navodno iz zdravstvenih razloga.
Zbog potrebe gradnje nekih drugih objekata na ovom području, 1994. godine je zatvoren javni WC na Weidmarktu, a natips „Herren“, sa slike u prilogu je spašen i nalazi se Muzeju grada Kelna.
Ko bi rekao da i gradski toaleti mogu imati tako burnu istoriju.
Uostalom i priča o našim mostarskim toaletima ima svoju priču. Od toga kako je izabirano mjesto gdje će se koji toalet graditi poetkom dvadesetog stoljeća, pa sve do njihovog potpunog ukidanja zadnjih decenija istog stoljeća.
(izvor:express)
Priredio i prevod:Smail Špago