(Ne zavidi mi samo zato što sa 65 izgledam još tako dobro)
Ili: Zašto 65-godišnjaci danas nisu stari?
To je vrijeme upoznavanja jedne nove životne faze, između radnog vijeka i starenja
U razvijenijim zemljama 65. godina uvijek označava početak starosti. Posao se privodi kraju, dobijaju se popusti za vožnju autobusom, za karte za utakmice i druge manifestacije, ljudi čak i sami sebe počinju posmatrati kao finansijski teret, a ne kao prednost društvu i državi. Većina takvih, u poređenju sa radnim stanovništvom, opterećenje je za politiku, koja brine o troškovima njihove zdravstvene zaštite i penzijama. Do kraja ovog vijeka, odnos starosne zavisnosti koja prati ovaj razvoj biće sve veći. Pesimisti predviđaju „srebreni cunami“, koji će radne ljude dovesti do bankrota. Postavlja se realno pitanje „Da li i dalje ima smisla one sa 65 godina smatrati starim“?
Oksfordski riječnik engleskog jezika riječ „star“ definiše kao „nekog, ko je dugo živio“. To ilustruje smisao sa pratećom frazom „Star čovjek leži na jastucima“, stara osoba je ona koja je učinila sve korisne doprinose koje je mogla doprinijeti društvu, i sada miruje. Kada su prvi put u istoriji uvedene penzije, a bilo je to 1880. tih godina u ondašnjoj Pruskoj, to je bila fer definicija za nekog ko je bio stariji od 65 godina. Mnogi ljudi tada nisu ni doživljavali mnogo godina života iza te godine. Oni koji su radili do tog perioda, rijetko su bili dobrog zdravlja. Danas su mnogi 65. godišnjaci zdravi i još uvijek aktivni. Primjer Donalda Trumpa koji sa 71. godinom može učiniti još dosta stvari, a nije star, niti je to Putin sa njegovih 64, koji će u oktobru također napuniti uslove za dobijanje popusta u vožnji autobusom. I pored svega, vlade i poslodavci i dalje granicu od 65 godina smatraju kao granicu iza koje se ljudi smatraju „starim“, neaktivnim i ekonomskim opterećenjem. U nekim zemljama za takve osobe čak postoji izraz „staro gvožđe“
To je pogrešno iz tri razloga: Prvo, što je pojam „star“ relativna stvar. Očekivana životna starost je premašila gornju granicu iz vremena Otto von Bismarcka, pionira pruskog državnog blagostanja. Danas prosječni 65. godišnji Nijemac može očekivati da će živjeti još 20 godina. Tako je i u većini drugih bogatijih država, a to znači da se pojam star pomjera za kasniju dob, nego što je to bilo ranije. Drugo, pojam nosi osnovnu implikaciju u vezi sa zdravljem i onim što se podrazumjeva pod pojmom fit. Očekivanje zdravog života je poraslo u tandemu sa očekivanim životnim vijekom. Stoga je danas za mnoge 70, ono što je nekada bilo 60. Treće, većina mlađih od 65 želi da duže ostane aktivno uključena u zajednicu i ekonomiju. Malo njih želi penzionisanje u onom izvornom smislu, što podrazumjeva povlačenje iz društva u cjelini. Mnogi žele da nastave sa radom, ali pod drugačijim uslovima nego ranije, tražeći više fleksibilnosti i malo manje sati rada.
Sve ovo ukazuje na to da su životne faze prije svega socijalne konstrukcije. Riječi poput „star“ i „penzionisan“ su signali za stvaraoce politike, kako da se ponašaju prema starim ljudima, a onda tako postupaju vlasti, preduzeća i poslodavci. U tri faze životnog modela: djeca uče, odrasli rade, a stari miruju, ima za rezultat da većina institucija 65. godinu i dalje tretiraju kao graničnu tačku socijalne i ekonomske korisnosti. Starenje je postepeni proces, kojeg ljudi doživljavaju na različite načine. Dok se neki osjećaju stari sa 65, većina ih ne smatra tako.
Priznanjem da postoji nova faza života, između punog radnog staža i starosti, pomoglo bi svima da više iskoriste taj novi, duži dio životnog vijeka.
(izvor:economist)
(prevod:spagos)
