"Mostovi se, inače, grade kako čovjek ne bi morao naokolo. Da prepriječi, da mu je bliže tamo gdje mu se hoće. S mostovima, obale se rukuju i orođuju. Mostovi su okamenjene duše pomrlih duga, nad vodama. Ni jedna građevina, što je čovjek s pameću i dušom smisli nema toliko duše kao most. I nijedna, čovjeku i zavičaju nije tako privržena kao most. Mostovi od svih građevina nose najviše ljudskog u sebi. Most je najbliži čovjekov rođak. A opet, ne bi mosta sličnom ovom mostarskom, pogubljenom. Mostovi su i počesto nalik jedan drugom. A ovaj bi nalik samo sebi ili mjesečevom luku što se ogleda u vodama Neretve, dok je noć tiha, a mjesečina blaga. Svi mostovi krvavim betonskim ili željeznim korijenima, pričvršćuju se za obale i rastu iz njih. Samo je Stari most u Mostaru niknuo i vjekovao u dvostihu:
"Ovaj je Most sagrađen kao luk duge.
Ima li mu slična u svijetu, Bože … "
Ima li mu slična u svijetu, Bože … "
Iz teksta Miše Marića „Bio jednom jedan most“ objavljenog u časopisu „Most“, decembra1995.
(facebook/Deni)
Fotografija: Refleksija, Kemal Zorlak (facebook/Sanel/20191023)
iz arhive:
(spagos)
