Nekrolog Starom mostu u Mostaru
Vraćajuci se iz rata, razrovanim putevima, pokraj spaljenih kuća, pored srušenih mostova i polomljenih česama, umorni Ibrahim Žioc – poče gunduriti neke riječi, opazivši da mu od njih korak postaje duži a put lakši. Stigavši najzad u zavičaj, zapisa te riječi, ovako:
Ko otvori put – svi su putevi pred njim,
Ko ga prekine – moraće bespućem tim.
Ko podigne česmu – duša će mu s vodom teći,
Ko je obatali – žedan će u grob leći.
Ko sazida kuću – veći od krova će porasti,
Ko je zapali i oburva -ime će mu propasti.
Ko sagradi most – dva će svijeta sastaviti,
Ko ga poruši – oba će izgubiti.
Ko čovjeka spasi – sačuvace sebe,
Ko ga ubije – ubiće u njemu i tebe.
Ko ga prekine – moraće bespućem tim.
Ko podigne česmu – duša će mu s vodom teći,
Ko je obatali – žedan će u grob leći.
Ko sazida kuću – veći od krova će porasti,
Ko je zapali i oburva -ime će mu propasti.
Ko sagradi most – dva će svijeta sastaviti,
Ko ga poruši – oba će izgubiti.
Ko čovjeka spasi – sačuvace sebe,
Ko ga ubije – ubiće u njemu i tebe.
(12.12.1993.)
(kazivanje Ibrahima Žioca, zabilježio Husein Bašić)
Iz zbirke poezije Huseina Bašića “Kad su gorjele božje kuće” (1994), stihovi su inicirani neposrednim kataklizmičkim događajima i posebno kulturocidom, te su svježi poetski zapisi, izraz ljudske pobune i odgovor umjetnika pred nevidjenim zlom.
Objavljeno u časopisu Most, broj 103-104 (14-15 nova serija, Godina XXIV maj-svibanj 1998.
(spagos/20191109)
