U časopisu Musavat, broj 2 iz 1906. godine objavljen je slijedeči tekst:
“Nemar na našoj pošti.
I na inozemnim poštama slučajno se dogodi da koji list zaluta pa se drugome uruči, ali česti slučajevi kao što je to ovdje na našoj mostarskoj pošti, nijesu više „slučajevi”, nego proste neurednosti. Mnogi nam se tuže da im je pismo uručeno i poslije mjesec dana. Nas poledjini pisma je „Amtsvorstand” njemačkim jezikom napisao da je to i to pismo odnio ovaj i ovaj poslužitelj i zaboravio ga negdje u – kavani. I to pismo poslije tolikog vremena uručuje se pravom naslovu! Kako se docnije moglo pronaći čije je pismo? Taj slučaj se desio i nekima s anovinama. Po neki put ne dobiju ni jedan broj, a po neki put i šest!! … Neke dopisnice stigle su na vrijeme i poštanski muhur je udaren tačno, no naslovu je uručeno tek poslije pet-šest dana, a datum na muhuru je olovkom ispravljen! Zar ovo nije neurednost? Ili neko je naručio što sa strane, a to se pošiljaču vraća da: „ne prima.” Megjutim naslovu nije dostavljeno! Pa onda još nešto! Svakoga mjeseca mijenjaju se listonoše i tom prilikom imade toliko zbrka i zabuna da je to – unicum! Ništa novo? Zar se valjda i ovijem postupkom želi da neurednost bude što veća?!! Listonoši se za svako pismo mora platiti po dva helera. Zašto? Zar onom markom nije naplaćeno sve? Kamo ide taj novac koji se poštarima daje? Ako je to „Trinkgeld”, onda našto da plaćaju i oni koji jedva hljeba imaju u kući. Neka se „Trinkgeld” ostavlja na volju imućnijima a ne ovako: nema šolde, nema pisma! U našem uredništvu imade takvih exemplara ovake vajne tačnosti i prednosti. Pokazaćemo svakome na zahtijevanje, a ujedno molimo svakoga kome se slično desi, da nas tačno izvijesti. A upravu, ili ti „Vorstanderei”, molimo da odsele bolje pripazi na ovake stvari”.
Fotografija: Mostar, razglednica 1900.tih
Priredili: Tibor Vrančić/Smail Špago
(NovaSloboda.ba)
