Iz knjige u pripremi “Mahala Carina u Mostaru”, autora Ahmeta Kurta



Za navijače Veleža!
U toku tri godine skupljanja materijala po raznim arhivama za knjigu o mahali Carina, obavio sam i razgovore sa stotinjak osoba koji su pomogli svojim sjećanjima ili dokumentima iz arhiva njihovih porodica. Na slici od prije dvije godine razgovaram sa praunukom Ibrahima Ribice – jedinog bošnjačkog industrijalca između dva svjetska rata. Gospođa Fatima Gara, njena sestra i brat mnogo su mi pomogli.
Ovdje samo jedan detalj u vezi FK Velež.
Poznato je da su u periodu1970-1990. godine mecene Veleža bili direktori dviju najvećih mostarskih firmi Aluminija i HE na Neretvi – Jole Musa i Sadi Ćemalović. Njihove firme su u najvećem obimu finansirali klub, a oba direktora su podijeli po desetak stanova fudbalerima i trenerima.
U vremenu od 1925. godine, pa do početka Drugog svjetskog rata taj mecena je bio Ibrahim Ribica, doduše sa vlastitim parama, a ne narodnim kao Jole i Sadi.
Poslije 1945. godine to se brižljivo sakrivalo. Mnogi tzv. "kroničari" Veleža su imali selektivno pamćenje i dobro su znali šta se smije pisati u skladu sa važećim narativima. Ibrahim Ribica je finansirao Velež, kupovao dresove i šio odijela članovima uprave (vidjeti sliku), plačao putovanja, hranu i drugo. Na mnogim slikama iz tih vremena se vidi jedan lijepo obučeni dječak. To je Ribicin dragi unuk, Zijah-Zijo Bakamović, sin Ribičine kćerke Fatime i farmaceuta Ahmeta Bakamovića, pretka poznate mostarske porodice, koja je podigla dvije mostarske džamije i dala niz učenih ljudi. Kada je Zijo imao tri godine njegova majka Fatima je umrla 1928. godine prilikom porađanja njegove sestre, majke gospođe na slici, koja nosi isto ime. Zato je Ibrahim posebno pazio svog unuka Ziju i vodio ga uvijek sa sobom. Otuda ovi snimci.
(Ahmet Kurt/facebook)


Komentariši