Tiho da se ne probudi dan

 

Nešto od ranije…

by Emica

Već je kasno. Mrak se lagano prikrada tihim korakom noseći hladan dašak studeni. Za čudo, dan je bio bez i jednog oblačka, a upravo gledam veličanstveni završetak jednog od mnogih jesenjih dana. Sunce se probija kroz crvenkaste oblake, dajući neodoljiv ugođaj. Izviruje kroz pomalo ogoljele grane milujući lice i draškajući mi već pobuđenu maštu. Zlatno žuti tonovi su već osvojili poveći dio nebeskog plavetnila dajući bajkovit osjećaj. Tamo negdje, između sna i jave, jato ptica plovi nebom vrteći se u krug. Još samo malo i sve će utonuti u tamu i spokoj.

Jesen je doba kad svi počinju sumirati, analizirati, tad sjećanja izviru i pune dušu. Spokojom, tugom, radošću ili brigom, ko zna, sjećanja počnu da dobivaju boje sa primjesom trenutka. Ona sežu negdje davno kada sam osjećala da neko razumije zbog čega volim jesen, da upravo isto kao ja podiže glavu i uživa u smiraju dana, tad me ispunjavao osjećaj neke posebne, tihe radosti. Da li je dodir daška vjetra ili je neko upravo prošao pokraj mene? Ma neću da znam, neću da skrenem pogled jer će mi pobjeći ono što moram vidjeti. Moram biti budna kad se posljednji sunčev zrak ugasi i kad zatihne sve. I šum opalog lista, i cvrkut ptica u oronuloj krošnji, i koraci slučajnih prolaznika. Tada ću pokušati i ja da skupim mrvice hrabrosti i da obojim pomisao na sutrašnji dan. Ko zna šta nosi. Možda ništa, ali i to je nešto. Zadrhtah, kovitlac nemirnih misli mi je skrenuo pogled i ne stigoh da uhvatim svoju namjeru. Posljednja sunčeva zraka mi pobježe vješto kao da je iz prikrajka čekala da me omete zalutala misao. Ali neka, ogrnuh se plaštom sutrašnjeg zalaska, bi mi toplije u duši što ostade osjećaj koji se nesvjesno stvorio. Podigoh pogled prema već tamnijem nebu, prve zvijezde su izvirivale i stvarale poseban odsjaj na ostarjelom crvenkastom lišću. Kao da su se smiješile i obećavale spokojnu noć. Pogled mi zadovoljno zaroni među zvijezde. Znam, tamo negdje si i ti, uživamo zajedno u tišini ove čarobne noći, povezane samo nama znanim mislima. Svi dragi momenti su bili obojeni bojama jeseni. Večer, kad ću ti napokon pružiti ruke , kad ću hrabro kročiti među zvijezde, mora biti jesenja. Do tada ću sklapati mozaik trnovitog puta koji nas razdvaja.

Otkuca sat sa starog zvonika

Prhnu ptica, prolomi se zvuk

Stari mačak skoči vrh starog zovika

A onda nasta tamni, teški muk

Koraci sitni tiho zajecaše

Kao da ih goni sami vrag

Skrenuše nekud, nestadoše

A onda se začu prijekor blag

Zašto bježiš, plačeš i patiš

Ne vrijedi plakati samo da znaš

Suze su teške, nemoj da jecaš

Moraš sebi nadu da daš.

Dignute glave, sa suzom na licu

Nastavi korak sitno da tka

Udalji se brzo niz staru ulicu

I zamače tiho, tiho u mrak

(Emica)

(facebook/20210123)


Komentariši