Jedna slika, na kojoj se vidi Tepa iz 1968. budi čitav niz sjećanja na Tepu kakva je nekad bila, na ljude koji se se tu susretali, kafenisali, završavali poslove. Danas imamo Tepu, obnovljenu, urednu, ali sa vrlo malo ljudi na njoj, i oko nje.
Jedno podsjećanje iz ranije objavljenih tekstova:
Tepa je već poodavno prestala biti ono što je nekada bila. Za veliki dio stanovnika Mostara i okoline, Tepa je nekada bila i cilj, i razlog, i smisao dolaska na nju. Zelena pijaca, ali i mjesto okupljanja i sastajanja.
Na Tepu je dolazio i onaj ko ovdje nije imao posla. Da vidi nekog poznatog, oko Tepe, da bude viđen, da se kafeniše sa prijateljem. Stari grad tu počinje zvanično, a osjećao se već od Musale, a bogami i od Hita. Ali, takva Tepa se nalazi samo još u memoriji.
Na Tepu sam nekada navraćao skoro svakodnevno. Bilo je više razloga za to. Dugo godina sam radio u blizini, a svaki izlazak na pauzu, značio je odlazak na Tepu. Drugo, na Tepi i oko Tepe svakodnevno se nalazilo dosta prijatelja i poznanika pa nam je Tepa bila i mjesto svakodnevnog sastajanja i razmjene mišljanja, uz kafu, bilo u Ribarnici, ili u nekoj od drugih kafana, kojih nikad nije nedostajalo oko Tepe. Bilo je to ono što bi se danas nazivalo “chat” ili “twitter”, ali se tada moralo podignuti iz stolice, ili sa sećije, i izaći iz tople prostorije, i protegnuti noge. Do Tepe i nazad. Pa bio ga u Mahali, na Tekiji, na Aveniji, ili na Balinovcu.
Pored Tepe se sada prolazi bez namjere navraćanja. Osim u rijetkim slučajevima, tek da se prođe Tepom, da želja mine, da se, eventualno, nešto kupi, ili sa namjerom da se napravi koji fotos sa Tepe, u pravcu Starog mosta, ili Neretve. Tepi fali života. Fali joj životnih sokova. Kao nekad. Na Tepu i Tepi se moraju vratiti ljudi.
Stoga i fotografija Tepe iz 1968. godine, koju je na facebooku objavio Aid Čizmić, kod onih koji su Tepu živjeli i doživjeli nekada, vratila je milion uspomena i sjećanja
(iz mojih prethodno objavljenih tekstova)
(spagos)