“Mom dedi je pričao neki njegov ahbab koji je bio učesnik ovog dogadjaja tridesetih godina prošlog vijeka.
Naime,taj dedin jaran je bio pomoćnik svom babi u dućanu.
Uđe mušterija, selame se, ispitaju, i mušterija poče:
-Beže, daj der mi jedno dvije kile one tvoje kahve,baš mi je nešto plaho dobra…
-Eeee,moj ahbabu, ti ćeš meni halaliti, ali kahve neima, nestalo mi. Ali eno ima preko puta kod Selim-age,ako nije bolja od moje, gora nije…
Čovjek se zahvali i ode u dućan preko puta.
Tek tad ovaj gazdin sin (prijatelj mog dede), odluči da progovori:
-Babo, što ti čovjeku reče da neima kahve, kad ima?
– Tišina magarac jedan, šta ti znaš?! Nama je od sabaha ušlo pet mušterija, a evo pratim, kod komšije nije još niko, pa neka krene čovjeka!
… Eto,takvi su nekad bili ljudi, bar većinom…A sad?”
(mostarskibehar20210628)
(fotografija, ilustracija, Glavna ulica, 1900tih, cidom)
(spagos)
Sad je neko naopacke vrijeme. Predivno da su postojali takvi ljudi. Meni je jako zao sto nas nema vise takvih . Meni je to oduvijek bilo bitno ali ljudi su danas grozni.. Sjetila sam se kad sam -prodavala cvijece i jedan rom nije imao za uciteljicu karanfil. Djeca ga ismijavala dok su od mene kupovala cvijece u grupi. Pridjem mu i dam ruzu i svi se uskomesali. On donio ruzu a oni po karanfil. Toliko je bilo posla da mi jako rano sve nestalo. Ljudi ne vjeruju da se dobro dobrim vraca jer postoji i zlo u istom rangu. Bit je da svaki covjek pa i danas koje svjestan ovih velikih stvari u ocima od trnja – treba ciniti dobro jer nase malo -je najvece ako je od srca i time cinimo mnogo iako naizgled se tako ne cini al to nije bitno. Bitna je srz i poenta . Divna prica.