Sjedite čoveče, i pričajte o sebi.
Globalno djelo Horsta Wackerbartha “Red Couch”, “Crveni kauč” se razvija u globalni dijalog. Pitanja nisu originalna. Ipak sadrže sve u sebi.
Šta život čini vrijednim življenja? Ko je stvorio univerzum? I šta se dešava nakon smrti?
Horst Wackerbarth je intervjuisao skoro hiljadu ljudi. I dobio skoro isto toliko različitih odgovora od svakog od njih, koji su sjedili na njegovom kauču.
Hiljadu ljudi u četrdeset i jednoj zemlji, na četiri kontinenta. Svih klasa. Svih uzrasta. Političari, umjetnici i zanatlije. Poznate ličnosti, kojima je pisao i tražio termin za razgovor. I takozvani mali čovjek na ulici, koji je slučajno naišao i radoznalo promatrao kako Horst Wackerbarth postavlja kauč za svoje filmske i fotografske snimke.
Prikazane su različite religije, boje kože i etničke pripadnosti, kao i seksualni identiteti, pri čemu je Wackerbarth već slijedio princip različitosti, kada je rijetko ko koristio taj izraz.
Rad na ovome je počeo prije polovine ljudskog života. U New Yorku, odakle su Horst Wackerbarth i njegov kolega Kevin Clarke krenuli na put da sastave portret Amerike – kauč je bio pričvršćen na krovni nosač karavana. Nastale su lude slike. U gužvi na njujorškoj berzi, ili u snježnoj oluji na Aljasci. Mnogo toga je i dalje bilo upečatljivo i smiješno. Neke stvari su nastale pod utjecajem pop arta.
Onda su stvari postale ozbiljnije, i Wackerbarth je prešao dvjesto hiljada kilometara u Evropi, od mediteranske obale do dalekih krajeva Baltičkih država, od novoizgrađenih moskovskih okruga do ribarskih sela Portugala, ovoga puta stavivši svoj kauč na prikolicu. Ponekad su se o i njegovi pomagači osjećali poput nomada, koji su stalno na putu.
Kauč je također bio atrakcija jednog godišnjeg sajma.
Međutim, sve to ipak nije bio samo trik. To ne bi opravdalo groteskne napore potrebne za transport ogromnog komada namještaja kroz gradove, sela i divljinu, a na kraju i kroz afričke pustinje. Naprotiv, u njemu je bila inherentna čudna magija, koja je izgleda postajala jača, što njena priča trajala duže. Kao da je kauč stvarao sopstvenu mikroklimu. Postao je ostrvo.
Bez potpunog izvlačenja ljudi iz okoline, nudio im je pozornicu. Za neke je postao platforma za samopouzdanje. Druge je izazivao da se ne otuđuju. I uvijek je bio mjesto za snove. Trud u transportu je bio garancija ozbiljnosti onoga što je poduzeto.
Recite nam nešto o sebi, pitao je Wackerbarth one koje fotografiše, recite nam šta vas pokreće i šta bi i drugi trebali iskusiti. I tako opušteno, to je bilo poput globalnog dijaloga u njegovom radu. Nikada vruće. Prije bi se moglo reći, prilično pažljivo. Tražeći zajednički jezik.
Ono što je Horst Wackerbarth sastavio, danas se naziva galerijom čovječanstva.
(faz)
(NovaSloboda.ba)
