Na siniji još vruća,
u demirliji
zvrk iz sredine,velike tepsije,zamijenila šarena ćasa,
razabrala se pita kako i ne bi kad je skuha vješta ruka;
svome pitojedcu,umornom i gladnom hajirliji,
koji se iz avlije oglasi i prenu hanumu zbog svog prodornog glasa:
-Ženo koja je danas, baš sam gladan,može proć’ i kljuka!
Nije bitno da l’ je:ičija, đuzelma, kulen, gužvara il’ šareni burek
samo nek’ Šemsa čeka vruća ispod sača,
kad ga izmori: ralo, kosa il’ žaga;
tako slatko on će, haman,tepsiju pite sam pojesti za jedan jemek,
i plus šljivopitu umjesto kolača,
ko ga ne zna zapitao bi se, gdje to Šemso toliku pitu u sebe poslaga.
Ne treba se ibretiti, elem insan golem elem za trojicu vrijedi,
pola sijena on na saonama štali dovuče,
kada kosi odmah hvata deset stopa;
još jedna hikjaja o njemu iz mladosti ne blijedi:
naišao Šemso i ugledao ljude kako magaznjače dižu pa se muče,
uhvatio on za jedan kraj a ostali za drugi, pa jedan, dva, tri-hopa!
Insan Ihsan
(prenešeno sa facebook stranice Abdulah Sidran/20220805)